Christian Schmidt još nije službeno zatvorio vrata OHR-a za sobom, ali politika već prebrojava moguće nasljednike, kao da se promjenom imena može promijeniti narav sustava. Njegov odlazak nije tek kadrovsko pitanje nego znak da završava jedna faza međunarodnog upravljanja krizom u kojoj se ključ svake blokade tražio u kabinetu stranca, a ne u odgovornosti domaćih aktera. BiH će se morati pogledati u ogledalo, premda joj ogledala nikada nisu bila draga. U njima se ne vide samo drugi. Vide se vlastita nezrelost i nemoć da se trideset godina nakon rata mir napokon prihvati kao unutarnja činjenica.
Schmidt je u BiH stigao s moći koju demokracija teško može mirno gledati u rukama čovjeka bez izbornog legitimiteta. Mogao je mijenjati izborne odredbe, intervenirati u rad institucija, deblokirati političke procese i podsjećati one koji se smatraju političarima da država nije privatni feud stranačkih kartela. Jedni su ga slavili, drugi prezirali, treći prigrlili dok je učvršćivao njihove pozicije, a zatim ga razapinjali pred kamerama.
Njegov odlazak nije poraz jednoga čovjeka, nego poraz političke fikcije da se BiH može voditi izvana dok je iznutra razgrađuju oni koji se najglasnije zaklinju u njezinu obranu. Bošnjačka politika u njemu je vidjela velikog brata koji će državu zaštititi od Srba i Hrvata, pretvorenih u trajne osumnjičenike. Srpska politika, predvođena Dodikom, gradila je narativ o okupatoru, ali je znala koristiti njegova pravila kad su joj išla u prilog. Hrvatska politika, uglavnom utjelovljena u HDZ-u BiH, prihvaćala ga je dok je štitio njezine pozicije, a zatim se vratila svojoj najstabilnijoj ideologiji: kadroviranju, raspodjeli plijena i čuvanju osvojenog prostora. Svi su imali svojeg Schmidta. I svi su ga potrošili.
Tu počinje paradoks: visoki predstavnik istodobno je znak međunarodnog paternalizma i dokaz domaće političke nezrelosti. Njegova funkcija anakronizam je u vremenu u kojem se svi kunu u suverenitet i demokraciju. Teško je braniti ideju da neizabrani stranac može nametati zakone jednoj državi. To je protektorat, makar ga nazivali stabilizacijom. Ali još je teže ne vidjeti da se domaći sustav ponaša kao da bez tog protektorata ne može preživjeti.
Dražen Pehar s pravom upozorava da je visoki predstavnik tiranijska funkcija u demokratskom stoljeću. Takva funkcija opstaje samo ondje gdje društvo još uvijek sebe doživljava kao prijetnju ili druge kao trajnu opasnost. To znači da BiH nije izašla iz rata, nego ga je preselila u institucije, medije, izborne zakone i pregovore. Sporazum je potpisan davno, ali mentalni prekid vatre nikada nije stupio na snagu.
Pitanje što dolazi nakon Schmidta važnije je od pitanja zašto odlazi. Novi visoki predstavnik, ako ga bude, teško će imati istu političku težinu. Svijet se zabavio sobom, a domaći akteri naučili su da je blokada često učinkovitija od argumenta. Možda je baš u tome prilika: da BiH nauči kako joj nitko izvana neće spasiti državu ako je iznutra svi tretiraju kao bankomat, pozornicu i alibi.
Erich Fromm pisao je o bijegu od slobode: čovjek se ponekad toliko boji odgovornosti da radije traži gospodara nego vlastitu zrelost. BiH tu misao ne citira, nego je pretvara u političku praksu. Jedni žele tutora da ih zaštiti od drugih, drugi ga mrze jer kvari raspodjelu plijena, treći ga koriste kao dekor iza kojeg se obavljaju stvarni poslovi. Iza retorike o narodu, entitetu i europskom putu redovito stoje tenderi, javna poduzeća, subvencije, stranačke mreže i privatni džepovi. Narod je sveta riječ, ali rijetko stvarni korisnik.
Odlazak visokog predstavnika neće donijeti ni katastrofu ni slobodu. Katastrofa je već odavno ovdje, samo nosi pristojno odijelo diplomatskih fraza. Sloboda ne počinje kada stranac ode, nego kada domaći ljudi prestanu bježati od vlastite odgovornosti. Tada više nema izgovora: ni velikog brata koji nas čuva od drugih ni kolonijalnog upravitelja kojem možemo predati svoje kukavičluke. Ostaje samo pitanje jesmo li spremni živjeti bez tutora ili nam je on potreban da nikada ne bismo morali odrasti.
Otvori KEKS Pay
