Sveti Benedikt piše u 62. poglavlju Pravila o samostanskim svećenicima. Na početku redovništva u samostanima je bilo malo svećenika. Smatralo se kako će pravi redovnik iz poniznosti odbaciti svećeničko ređenje. Sv. Augustin je smatrao kako redovnik željan časti ne bi trebao biti zaređen za svećenika jer loš monah ne može biti dobar svećenik. Jedan odgojitelj je govorio kandidatima za redovništvo i svećeništvo: “Dobar redovnik, svećenik i biskup može biti samo dobar čovjek. Bilo bi najtužnije kad bi vjernici govorili: dobar je biskup, dobar je svećenik ili dobar je redovnik, ali loš je čovjek.” Benedikt je dao ovlasti opatu da može u samostanu izabrati dostojna redovnika i zatražiti od biskupa da ga zaredi za svećenika. Taj svećenik imao je obavljati sakralne dužnosti, a posebno predvoditi euharistijska slavlja. Ako bi biskup zatražio nekog redovnika za svoga svećenika (dijecezanskog), taj redovnik morao je imati opatovo dopuštenje. Poniznost treba biti jedna od glavnih karakteristika redovnika. Zato Benedikt podsjeća zaređenog da treba “izbjegavati svaku uznositost i oholost” (62,2). Zaređeni redovnik ostaje i dalje pod poslušnošću opata. Bez opatova dopuštenja ne smije ništa raditi. Dapače, zato što je zaređen za svećenika, treba još više obdržavati redovničku disciplinu. Benedikt izričito piše: “Svećeništvo mu ne smije biti povodom da zaboravi na posluh Pravilu i na stegu”. Ređenjem redovnik nema prednost pred ostalim redovnicima koji su prije njega stupili u zajednicu. I za zaređenog vrijede, kao i za sve ostale redovnike, odredbe i priora i dekana. Benedikt je vrlo ozbiljan i kaže ako bi svećenik postupao drugačije od opatova, priorova i dekanova zahtjeva, trebaju ga ostali smatrati buntovnikom. Takva buntovnika trebaju opomenuti više puta. Ako bi izbjegavao opomene, onda se može pozvati i biskupa za svjedoka. Zacijelo, ako bi i dalje živio po svome i ostao tvrdoglav, onda ga treba otpustiti iz samostana.