Zemlja, jedini dom koji imamo, često je inspiracija mnogim piscima. Donosimo nekoliko naslova koji nas mogu potaknuti da više cijenimo svoj planet.
"Mi ne posjedujemo prirodu... Jednako kao što ona ne posjeduje nas. Ne posjedujemo vodu, nitko ne posjeduje vodu. A svejedno mi bezglavo srljamo dalje." "Plavetnilo" - Maja Lunde, Ljevak
Mislim da je nekako i simbolično započeti ovaj članak knjigom ekološke tematike, da nas odmah na početku trgne i da prestanemo zanemarivati ono što nam se svima pred očima događa, a mi smo pored svojih očiju slijepi. Tako je došao na red i ovaj roman, "Plavetnilo", knjiga koja u sebi krije nešto avanturističko i, nažalost, nešto proročko - daje nam kratki uvid u budućnost ako se ne trgnemo i ne počnemo paziti na svijet oko nas. Predviđa svijet totalne oskudice pitke vode.
"Sol je mrtva", rekao je Thomas. "Sol ubija."
Radnja se isprepliće između dviju osoba koje nam prepričavaju kako svoj život tako i svoje misli, želje i snove, neke jednostavne, svakodnevne i neke iskonske. No, javlja se i jedan san, za nas možda čak i banalan, koji mi uzimamo zdravo za gotovo... Što su želje i snovi starice Signe, novinarke koja čini svoj, možda i posljednji, bunt za spas vode i prirode sa svojim brodom "Plavetnilo"? David i Lou žive 2040. Otac i kći potjerani požarom idu u potragu za drugom polovinom svoje obitelji kroz sušom opustošenu Francusku. Žedni i gladni, dolaze u kamp koji je njihova posljednja nada. Kakva ih budućnost čeka kad se svaka kap vode broji? Koji su snovi i želje ispunili njihove umove i ima li nade za sretnu budućnost? I kakve veze imaju sa Signe?
Nakon čitanja prvo što sam učinila: popila sam čašu vode i duboko udahnula. Težina emocija koju ovaj roman donosi ostaje dugo nakon čitanja. Dijelovi romana pisani o distopijskoj budućnosti i događajima koji su pratili Davida i Lou atraktivniji su i zanimljiviji nego Signe i njezina borba protiv vjetrenjača. Ali to i pokazuje stvarnu situaciju sadašnjice. Zemlja trpi sve što mi, ljudi, paraziti, radimo, a to nam Maja Lunde slikovito prikazuje u budućem dijelu ovoga romana kroz nedaće Davida i Lou. Čak nam uspješno prikazuje i onu sebičnu stranu roditeljstva, misli koje često nitko ne želi naglas reći, a kod Davida je to još izraženije jer sad ostaje sam sa svojom malom djevojčicom u okrutnom svijetu. Nasuprot njima pratimo priču i Signe u 2017. Ona je taj prosvjednik, osoba koju ljudi ne shvaćaju ozbiljno, koja priča svoju životnu priču, ljubavnu priču, priču svog prekrasnog krajolika koji njezini najbliži bezumno iskorištavaju i priču zbog koje je postala tako puna ljutnje i jeda prema uništavačima prirode... Pa taman to bila i njezina majka, koja potpuno drugačije gleda na svijet, koja uzima ono što joj treba i što ona misli da treba njezinoj obitelji. Roman je težak, ali je opet tako pitko napisan i pokreće tolike teme s kojima bismo se ipak trebali uhvatiti ukoštac jer, ako nećemo mi, tko će?
"Otisak nečijeg života mjeri se onim što daje i onim što ostavlja za sobom, ali se također može mjeriti i onim što uzima od svijeta." "Posljednji let" - Charlotte McConaughey, Znanje
Zadnjih nekoliko stranica ove knjige izaziva suze. Mene je srce boljelo za neizbježnom budućnosti koja nas čeka ako se ne promijenimo. Tuga me hvatala zbog usamljenosti koju je Franny osjećala, zbog svega onoga što je proživjela od prve stranice pa sve do zadnje.
"Postoji razlika od lutanja i odlaženja. Istini za volju, ti od mene nikad nisi otišla."
U ovom romanu pratimo u bliskoj budućnosti vjerojatno posljednju migraciju predivnih arktičkih čigra, neumornih malih ptica koje obiđu cijeli svijet. Pravi obrat je što ovo nije samo priča o njima, već o svima nama - o ljudskoj potrebi da sve podrede sebi, o ljudskoj naravi da sve unište, i ova knjiga daje nam kratki pogled u budućnost ako se nastavimo ovako bezumno ponašati prema svemu oko nas.
Ali ovo nije knjiga koja nas samo pokušava ekološki osvijestiti, daje nam i bolnu priču osobe proklete željom da putuje i potrebom da nekome pripada, koja je učinila strašnu pogrešku u prošlosti i sada pokušava učiniti sve za iskupljenje. No, od koga Franny traži iskupljenje preko cijelog oceana? Od muža, majke, prijatelja? Ili od sebe same? Hoće li pomoći kapetanu pronaći njegov zlatni ulov? Ili će pak ugroziti cijelu posadu u potrazi za nedostižnim? To možete sami otkriti u ovom romanu, a sigurna sam kako će vas oduševiti ako imate imalo sličan ukus za knjige kao ja. Radnja ima dubinu i one skokove kroz vrijeme, što ja volim, pa se priča lagano razmotava i otkriva se šok za šokom. Gledajući razne recenzije, nije mi ova knjiga djelovala privlačno, ptice lete i žena s mračnom prošlošću, ali znatiželja me je ipak vukla da vidim o čemu se radi i nisam se razočarala. Ova knjiga je tako jezovita, iako nije triler i tako strašna, a nije horor jer pokazuje narav ljudskih bića te na što očaj natjera pojedinca kad je ogoljen od svega bitnog i suočen s neizbježnim. I naravno da sam plakala na kraju, a pred sam kraj nekoliko puta sam prekidala čitanje jer me je Frannyna sudbina tako pogodila da nisam mogla nastaviti čitati dok se malo ne smirim. Tužan i poučan roman, koji čak ima malo i akcije, no sve s mjerom. Od mene čista petica.
"Čovjek je malo pričao. To je navika onih koji žive sami, ali netko bi pomislio da je siguran u sebe i svojom je sigurnošću ulijevao povjerenje." "Čovjek koji je sadio drveće" - Jean Giono
No nisu sve knjige o prirodi depresivne niti sve nude distopijska predviđanja. Ova kratka, ali slatka knjižica donosi nam priču o divnom pastiru koji tiho i polako sadi drveće i pošumljava napuštena područja, golu i bezbojnu zemlju gdje ništa nije raslo osim divlje lavande, gdje se Alpe naglo spuštaju u Provansu. Autor piše u prvom licu i o slučajnom susretu s tihim pastirom. Život ga je nekoliko puta vraćao do starog pastira i s godinama se stvorila priča o "samonikloj šumi", a samo je autor znao pravu istinu. Pastir je ignorirao stvarni svijet, živio u vrijeme oba rata, a neprimjetno ostvario što se nekome drugom čini neostvarivo – sušno područje pretvorio u predivnu oazu. Pojavom drveća potekla je i voda i vratile se životinje u područje koje je bilo otpisano. Nikad nismo svjesni koliko samo jedna uporna osoba može napraviti kada djeluje iz nesebičnih razloga. Divna priča o nadi i upornosti i očuvanju naše prirode. Sam autor ove kratke priče odrekao se prava kako bi priča bila svima dostupna i kako bi i drugi učili.
Kroz ove tri knjige možemo svjedočiti kako voda nestaje, životinje nestaju, ali čovjek još uvijek može nešto napraviti i kako se upravo malim koracima mogu ostvariti velike promjene.
*Božana Milas, poznata kao Bobi BookEro, knjiška blogerica, promotorica je čitanja i književnosti. Kroz preporuke i osvrte na portalu Večernji.ba povezuje knjige i čitatelje. Posebnu pažnju posvećuje beletristici i snazi dobre priče.
Otvori KEKS Pay
