Kako je moguće da BiH nikada nije ozbiljno obilježila mjesto na kojem je počela agresija na njezin teritorij? Kako je moguće da su Uništa ostala gotovo izbrisana iz kolektivnog pamćenja iako je upravo ondje 10. svibnja 1991. godine izveden prvi velikosrpski oružani napad u BiH?
Uništa, selo podno Dinare, administrativno pripadaju Bosanskom Grahovu, ali životno gravitiraju prema Kijevu. Od općinskog središta dijeli ih gotovo sedamdeset kilometara planinskog makadamskog puta, dok je Kijevo udaljeno svega dvanaest kilometara. Ondje im je liječnik, pošta, trgovina, pa čak i groblje. Ljudi u Uništima žive u Bosni i Hercegovini, a svakodnevicu ostvaruju preko Hrvatske. Ulazak u selo moguć je samo uz najavu policijama BiH i RH te uz njihovu pratnju. Političke i prirodne prepreke odavno su ih odvojile od države kojoj formalno pripadaju.
No Uništa nisu samo simbol apsurdne granice. Ona su i mjesto prve otvorene agresije na Bosnu i Hercegovinu. Pripadnici milicije tzv. SAO Krajine, uz zaštitu i logistiku JNA, 10. svibnja 1991. godine napali su selo. Bio je to prvi organizirani oružani napad na teritorij BiH, gotovo godinu prije sarajevskih sukoba i nekoliko mjeseci prije napada na Ravno. Uništa su tada postala upozorenje što se sprema cijeloj zemlji.
Kada je zastupnik Stjepan Jurkić u tadašnjem Parlamentu postavio pitanje o napadu, vlasti SR BiH priznale su da policija ne može intervenirati jer je JNA zabranila ulazak u selo. U toj jednoj rečenici sadržana je sva nemoć tadašnje države. BiH je formalno još postojala, ali je njezin suverenitet već bio potkopan silom oružja.
Uništa su tada ostavljena sama. I ostala su sama do danas. Najžalosnije je što ni nakon više od tri desetljeća nema ozbiljnog obilježavanja toga datuma. Nema državne komemoracije, nema šire društvene svijesti, nema mjesta u udžbenicima i kolektivnom pamćenju koje bi odgovaralo povijesnoj važnosti Uništa. Kao da mala mjesta nemaju pravo na povijest. A upravo takva prva osjete velike tragedije.
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da su Uništa desetljećima ostala i predmet razgovora između Hrvatske i Bosne i Hercegovine o mogućoj razmjeni teritorija. Spominjala se mogućnost da se Uništa zamijene za Begluke u hrvatskoj općini Srbac. Razgovaralo se i o drugim graničnim pitanjima i razmjenama, od poluotoka Kleka te hridi Veliki i Mali Školj kod Neuma do razgraničenja na Uni i drugim spornim točkama sa Srbijom. U tim političkim pregovorima Uništa su često izgledala kao administrativni problem na karti, a ne kao mjesto stvarnih ljudi i teške povijesti.
I upravo je u tome najveća simbolika toga sela. Uništa su desetljećima ostala između dviju država, između dviju administracija, ali i između dviju šutnji. Hrvatske, koja ih je potisnula na margine ratne kronologije, i bosanskohercegovačke, koja nikada nije ozbiljno prihvatila činjenicu da je upravo ondje počela agresija na BiH.
Zato pitanje danas posebno ide Hrvatima u BiH: zašto se 10. svibnja ne obilježava dostojanstveno? Zašto se ne govori glasnije o mjestu u kojem su Hrvati u BiH među prvima osjetili ono što će ubrzo postati rat cijele države? Zašto se dopušta da Uništa ostanu fusnota povijesti?
Jer hrvatska enklava Uništa nije samo bh. selo podno Dinare koje je Olujom oslobođeno (4. kolovoza 1995.), kao i bošnjačka enklava Bihać dva dana poslije. Ona su simbol zaboravljenog početka rata, simbol života na rubu dviju država i simbol naroda koji prečesto zaboravlja mjesta na kojima je počela njegova tragedija. A narod koji zaboravi gdje mu je počeo rat, riskira izgubiti i razumijevanje vlastite povijesti.
Otvori KEKS Pay
