Vijest koja je bila iznenađenje, ali ne i neočekivana, o odlasku Christiana Schmidta s mjesta visokog međunarodnog predstavnika otvorila je prošlog tjedna dva važna pitanja - tko će biti njegov eventualni nasljednik i, još važnije, koliko će vremenski za zatvaranje još brojiti dana i mjeseci Ured visokog međunarodnog predstavnika. Očekivano, u Bosni i Hercegovini tri strane imale su tri posve suprotna pristupa, donosi portal Vecernji.ba.
Od potpunog slavodobitnog naglašavanja pobjeda Banje Luke, priličnog muka u Sarajevu, pa čak i osjećaja izdaje, te očekivanja iz Mostara da će približavanjem OHR-ova kraja stvoriti osjećaj da tri strane moraju postići dogovor u zajedničkoj kući 30 godina od okončanja rata.
Ustavne i izborne reforme
Prema upućenima, prije neka tri tjedna njemačkome političaru na čelu međunarodne administracije u BiH stigao je poziv iz State Departmenta te je postalo jasno kako se više ne računa na njegove usluge. Zbog toga je ostavljena mogućnost časnog izlaska, odnosno da sam iz “osobnih razloga” napusti tu poziciju. To je na kraju i učinio. Prema Večernjakovim izvorima, nije to bila apsolutno stvar nagodbe Banje Luke i Washingtona, nego daleko šire dinamike. Odnosa Moskve i Washingtona kako okončati superviziju u BiH koja teško da se može smatrati uspjehom međunarodne diplomacije. Dapače, više neuspjehom. Očekivano, Schmidt je iznio svoju varijantu. Poručio je kako će nastaviti obavljati dužnost do izbora novog visokog predstavnika.
Schmidt je, prema istome priopćenju, očekivao da će kraj njegova mandata biti vezan uz provedbu programa “5 + 2” i konačno zatvaranje OHR-a. No, kako se navodi, BiH nije provela ključne reforme, zbog čega OHR svoju ulogu i dalje smatra važnom. U poruci građanima i političkim čelnicima pozvao je na nastavak rada s njegovim nasljednikom, provedbu reformi i ostvarivanje napretka na euroatlantskom putu. Pozvao je na ustavne i izborne reforme temeljene na odlukama Europskog suda za ljudska prava, ali i Ustavnoga suda BiH. Simbolično, Schmidt bi se danas vjerojatno posljednji put u ovoj ulozi trebao obratiti Vijeću sigurnosti UN-a. I ta će se sjednica, kao i gotovo sve što je pratilo njegov mandat, vjerojatno pretvoriti u nastavak podjela. Za Banju Luku on nikada nije ni bio legitiman visoki predstavnik jer njegovo imenovanje nije potvrđeno u Vijeću sigurnosti UN-a. Za Sarajevo je, osobito nakon izbornih intervencija u izbornoj noći 2022., postao simbol zapadnog popuštanja hrvatskoj i američkoj politici. Za Mostar je, pak, ostao nedorečen visoki predstavnik koji je smanjio mogućnost da se Hrvate izbaci iz vlasti, ali nije riješio ključno pitanje političkog predstavljanja. Najvažniji trag Schmidt je ostavio upravo u Federaciji BiH, kada je u izbornoj noći nametnuo izmjene Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH.
Tada je povećan broj izaslanika u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, a izmijenjene su i procedure formiranja vlasti. Bošnjačke stranke i dio sarajevske javnosti te su odluke dočekali kao otvoreno pogodovanje HDZ-u BiH i hrvatskoj strani, pa su uslijedili i prosvjedi te pozivi Schmidtu da ode. No, učinak tih odluka je složeniji. One su oslabile ulogu Doma naroda te nisu riješile hrvatsko pitanje izbora člana Predsjedništva BiH niti su Hrvatima dale ono što godinama traže kroz izmjene Izbornog zakona. Drugi dio njegove ostavštine vezan je uz Republiku Srpsku i Milorada Dodika. Schmidt je nametanjem izmjena Kaznenog zakona BiH otvorio pravni put za procesuiranje nepoštivanja odluka visokog predstavnika. Upravo su te izmjene kasnije bile temelj postupka u kojemu je Dodik osuđen na godinu dana zatvora i višegodišnju zabranu obnašanja dužnosti. To je dovelo do najveće krize u zemlji od Daytona. A sve opet ne zbog Schmidta, nego ‘ideja’ bivšeg američkog veleposlanika Michaela Murphyja.
Dodik je zato njegov odlazak opisao kao pobjedu Republike Srpske, tvrdeći da je Schmidt “otjeran”, najavljujući nastavak borbe protiv svih njegovih odluka i tražeći njihovo poništavanje. Optužio ga je i da je pogodovao za namještanje natječaja za izborne tehnologije kontroverznoj kompaniji.
Reakcije na Schmidtov odlazak zato su bile očekivano oprečne. Iz SNSD-a je poručeno kako odlazak ne znači kraj pravne i političke borbe protiv njegova djelovanja. Damir Mašić iz SDP-a ocijenio je kako je Schmidt došao glasno, gotovo grandiozno, a odlazi tiho i skandalozno, ostajući dužan odgovor zašto odlazi i je li na to bio prisiljen. Sabina Ćudić iz Naše stranke upozorila je pak da prioritet BiH mora ostati europski put, europski standardi i institucionalna odgovornost, posebno u kontekstu energetskih projekata i američkih investicijskih interesa. Carl Bildt je, s druge strane, ocijenio kako je OHR nakon 30 godina nadživio svoju korisnost te da je potrebna nova inicijativa.
Što čeka BiH
Upravo je to možda i najvažnija poruka Schmidtova odlaska. Nije presudno samo tko odlazi, nego završava li napokon model u kojemu se Bosna i Hercegovina pokušava modelirati izvana, od krize do krize, od intervencije do intervencije. Nakon gotovo tri desetljeća OHR nije proizveo samoodrživu državu, nego sustav u kojemu domaći akteri čekaju ili osporavaju stranca, a međunarodna zajednica povremeno nameće rješenja koja nitko u cijelosti ne prihvaća. Ili pak kreira ‘rješenja’ koja su izvor novih kriza. Moguće i namjerno da zauvijek ostanu u BiH. Među imenima o kojima se špekulira spominju se Antonio Zanardi Landi di Veano, Riccardo Sessa, ali i Emmanuele Joffre, bivši voditelj Izaslanstva EU u Beogradu. No, možda bi upravo tu trebalo prestati s europskim eksperimentima. Ako je već američka administracija, po uzoru na pitanje Južne plinske interkonekcije, pokazala da može preuzeti odlučujuću ulogu kada želi, onda bi možda i posljednji visoki predstavnik trebao biti Amerikanac. Ono što je započeto u Daytonu 1995. godine, trebalo bi dovršiti u BiH 2026. godine - ne kao trajni međunarodni eksperiment.
Otvori KEKS Pay
