Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Zaboravljena vertikala ponosa - fra Zlatko Sivrić

"Žao mi je kada pomislim da sa svakim fratrom umire jedan stih i biva pokopana jedna stranica naše historije..."
Ivo Andrić, nobelovac I u takvim vremenima znaju se pojaviti ljudi koji su, u ludilu mržnje i osvete, sposobni sačuvati ljudsko dost
18. listopada 2015. u 07:08 1 komentara 843 prikaza
'josip muselimovic komentar'
Foto: ''
Pogledajte galeriju 1/4

U nekoliko posljednjih godina, od 2013. do 2015., u "Večernjem listu" BiH objavio sam stotinjak kolumni. Doticao sam se aktualnih društvenih događaja, izbornih rezultata, prijevara, očekivanja, zabluda, pravosudnih promašaja i nepravdi.

Dvadeset i pet kolumni sažeo sam u knjigu "Mostarski dragulji za sva vremena". U toj knjizi, po svome izboru, opisao sam život 25 osoba koje su, u znanstvenom, kulturnom i sportskom životu grada Mostara, time i Hercegovine, ostavile velik, dubok i neizbrisiv trag. Kada sam knjigu pisao, nisam mogao pretpostaviti da će doživjeti takav i toliki uspjeh. Nije se to dogodilo zbog njene posebne književne vrijednosti, već zbog toga što se Hercegovina raselila od Australije do Kanade, od Norveške do Južnoafričke Republike. Knjiga je, dakle, diljem svijeta pošla za raseljenim Hercegovcima jer su dragulji o kojima sam pisao utkani u svaku poru njihovih sjećanja. Dragulji su knjigom otrgnuti od zaborava. Nove stranice otvorene su i čekaju slobodno vrijeme i jednako vrijedne hercegovačke ljude. Nitko ne bi trebao biti zaboravljen.

Jednu priču nosim u duši.

Dugo.

Nosim je od najranije mladosti i prvih spoznaja o vrijednosti i prolaznosti života. Čovjek kojemu posvećujem ovu kolumnu, zbog univerzalnih osobina ljudstva i čestitosti, zaslužuje priče u nastavcima, književne, poetske, dramske i televizijske osvrte. Slavni nobelovac Ivo Andrić piše kako mu je žao kada pomisli da nestaje stara Bosna, a nema nitko zabilježiti ljepotu nekadašnjeg života... Piše kako je nesretan kada s ovoga svijeta odlazi jedan fratar i s njim bude pokopana jedna stranica naše povijesti.

Da ne bi bila pokopana jedna svijetla stranica naše povijesti, vraćam se životu fra Zlatka Sivrića, časnoga svećenika franjevačkog reda. Dugo sam se pripremao na ovaj iskorak.

Dok pišem kolumnu, 35 godina nakon njegove smrti, znam da ima i onih koji me neće razumjeti i koji će naći poneku drugu stvar. No, nije bitno.

Bitno je da se nađe netko tko će se potruditi i napisati knjigu o znamenitim međugorskim svećenicima: filozofima, znanstvenicima, umnicima i humanistima - fra Kvirinu Vasilju (1917. - 1990.), fra Vendelinu Vasilju (1909. - 1971.) i fra Ivi Sivriću (1917. - 2002.).

Drugi svjetski rat odnio ih je na različite strane svijeta. Tamo su živjeli, vrijedno radili i, svaki od njih, na najprestižnijim europskim i američkim učilištima po tri puta uspio se dići do zvanja doktora znanosti.

Tri svećenika - devet doktorata znanosti. Priča se.

Prije nekoliko godina u program međunarodne kulturne manifestacije "Mostarsko proljeće - Dani Matice hrvatske" željeli smo uvrstili izložbu radova akademika Zlatka Ugljena, našega najvećeg arhitekta, rođenog 1929. godine u Mostaru.

Član Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, sveučilišni profesor emeritus, u znanstvenim i stručnim krugovima rado je viđena osoba. U razgovoru oko detalja izložbe sreli smo se u Sarajevu, na Marijin Dvoru, u restoranu Kod Solde.

U jednom času, u opuštenom i prijateljskom ozračju, želio sam provjeriti ono što sam čuo. Rekoh mu:

- Gospodine akademiče, ujak moje majke je fra Zlatko Sivrić. Čuo sam da ste ime po njemu dobili?!

Još dok sam izgovarao posljednje riječi, on se radosno osmjehnu:

- Da, tako je. Moj je otac bio veliki prijatelj s fra Zlatkom. Kada sam se rodio, pričalo se da je otac, kao i svaki drugi, bio sretan i ponosan. Dok se u obitelji raspravljalo o tome koje ću ime ponijeti, otac je rekao:

- Moj sin zvat će se Zlatko!

Bilo je to vrijeme u kojemu se glas oca slušao i poštovao. I danas sam ponosan na to prijateljstvo i ime koje nosim.

U srpnju ove godine Centar za kulturu i međuetničku suradnju pod Starim je mostom upriličio svečanost dodjele priznanja "Mimar mira". Bio je to veliki društveni događaj. Ne zbog toga što su mu nazočili članovi Predsjedništva BiH Dragan Čović, Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić, duhovni predstavnici, brojni uglednici, nego i zbog toga što je grad osluškivao tko će ponijeti veliko, prestižno društveno priznanje. Po odluci Komisije za dodjelu priznanja i Organizacijskog odbora, uime laureata zahvalio je dr. Roko Markovina, danas splitski sveučilišni profesor. U raspravi o tomu tko je i zašto postao laureat, uz znane i neznane, oglasio se i dubrovački kolumnist Darko Kaciga.

- Trebao je ovaj, a ne onaj... I tako redom - piše u toj kolumni.

U odgovoru dr. Roko Markovina piše mu:

- Moj otac Stanko bio je uman, obrazovan i odmjeren čovjek. Od najranije mladosti do potpuno zrelih godina uvijek je govorio i opominjao:

"Kakva god vremena dođu, sine, moraš živjeti onako kako je živio naš prijatelj fra Zlatko Sivrić."

Dvije intelektualne veličine svjedoče ono što sam na svakome mjestu slušao. Od svakoga... Baš od svakoga kada bi se spomenulo ime fra Zlatka Sivrića...

Živio je u godinama rata i poraća. Kao čovjek i svećenik, propovijedao je radost života i prijateljstva među ljudima. Godine su odmicale. Dočekao je duboku starost. S njom su došle svakakve bolesti. U 88. godini života umro je u Franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu.

Svjedoci kažu da je to bio tih, jednostavan i skoro svečan odlazak. Vrijeme je učinilo svoje. Jedna svijetla stranica burne povijesti pošla je prema trajnome zaboravu. Dok slušam ili čitam dnevne vijesti, iz sata u sat, spotičem se o ružne stvari koje su se dogodile ili se još uvijek događaju. Zašto su potisnute svjetlije stranice našeg života?

Zašto su utihnula sjećanja na ljude koji nam mogu biti uzori. A ima ih!

U nedjelju, 29. rujna, nakon što su protekli Dani odvjetništva BiH, s prijateljima sam pošao u Široki Brijeg. Sjedili smo u lijepom hotelu kod Ivana Čuljka Đulića, nekadašnjeg načelnika općine. Uvijek je tu ugodno doći.

U razgovoru o svemu i svačemu upitah ga:

- Kada će Široki Brijeg otvoriti priču o fra Zlatku Sivriću, čovjeku koji bi u drugim krajevima i drugim kulturama bio uzdignut na čast pravednika među narodima?

Naišao sam na odobravanje, ali i na ono što me nije zaustavilo u daljnjem razgovoru.

Povijest svjedoči da ratne okolnosti znaju iz čovjeka izvući najcrnje osobine koje spavaju i čekaju svoju priliku. Početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća Europa se našla u ratnome kaosu. Nastupilo je vrijeme svjetske "proklete avlije", nasilja i "latif-aga" u kojima su se razdražile osobine krvoločnih zvijeri. Unatoč svemu, i u takvim turobnim vremenima znaju se pojaviti ljudi koji su u stanju izdići se i žrtvovati za univerzalne vrijednosti, za čovjeka i njegovo dostojanstvo. Za pravo na život, obitelj i imovinu.

Znaju se pojaviti ljudi koji su, u ludilu mržnje i osvete, sposobni sačuvati ljudsko dostojanstvo i činiti plemenite stvari. Jedan od takvih ljudi svakako je i fra Zlatko Sivrić.

U ljeto 1941. godine rat se rasplamsao svom žestinom. Nezavisna Država Hrvatska sustavno je provodila svoje ratne ciljeve. Za izvršitelja poslova prema srpskom narodu u Mostar je došao Ivo Herenčić.

Ugledni mostarski Hrvati pisali su prosvjedna pisma poglavniku Anti Paveliću. Bez rezultata. Ljudi su preko noći nestajali. Svjestan onoga što se sprema, fra Zlatko je pošao do provincijala Kreše Pandžića upoznati ga s onim što je namjeravao učiniti. Provincijal ga je odvraćao i govorio:

- Ne idi, Herenčiću, ubit će te!

Ja ću poći! Neka puca... Nije ni njegova od švedskog čelika.

S desne strane ceste Mostar - Široki Brijeg nalazi se nekoliko sela koja su sredinom osamnaestog stoljeća nastanili crnogorski nomadi Ivaniševići, Matkovići i Bojanići. Njihove kuće bile su u Međinama, Provu i Bogodolu. Bili su vrijedni ljudi, fra Zlatkovi župljani. Sa susjedima nisu imali nesporazuma.

- Jedne noći, bilo je to 27. lipnja 1941. godine - u razgovorima se prisjećao fra Zlatko - na vrata župnoga stana u Mostarskom Gracu netko je pokucao. Nisam znao što uraditi. Mrkla noć. Rat je. Tko zna tko je i kakve su mu namjere. Kada su mi kazali da nose poruku fra Didaka, širokobriješkog gvardijana, otvorio sam vrata.

Dvojicu mladića uveo sam u kuću. Čitam pismo, ruke mi se tresu:

"Fra Zlatko, dolazi odmah! Ustaše su odvele tvoje Srbe, tvoje župljane!"

Nije bilo vozila, telefona. Otišao sam u štalu. Opremio konja i što sam brže mogao pošao prema Širokom Brijegu i fra Didaku. Po mrkloj noći na konju je trebalo prijeći desetak kilometara.

Sretno sam došao na Široki Brijeg. Dočekao me fra Didak. Oka nismo sklopili. Ujutro rano pošao sam do Duhanske stanice i svojih župljana. Na straži sam zatekao Jona Šaravanju. Znao sam ga kao praktičnog vjernika katolika.

Kako si se usudio doći ovdje, Zlatko?!

Došao sam uime istine, pravde i poštenja. Samo preko mene mrtva možete učiniti ono što ste naumili! Ja se bez svojih župljana ne vraćam! Upamtite!

Nakon žestoke prepirke, na svoju ruku otvorio sam kapiju i povikao da se na sve strane moglo čuti:

"Moji župljani, pođite za mnom!"

Oslobađanje je, kako-tako, prošlo bez oružanog incidenta. Išao sam na konju, a njih 78, svih dobi, za mnom. Bilo je to putovanje koje se ne može zaboraviti.

Ne može se zaboraviti ni ono što sam doživio dvadeset i pet godina kasnije. U srpnju 1966. godine u crkvi svetog Jakova u Međugorju slavio sam veliki jubilej.

Slavio sam sv. zlatnu misu. Znam da su moji župljani Ivaniševići, Matkovići i Bojanići, te oni koji su bili rasuti po Australiji i Americi, došli. Bilo je to naše drugo veliko zajedničko slavlje - u bezbroj prigoda pripovijedao je fra Zlatko, pravednik među narodima!

Moj je otac bio veliki prijatelj s fra Zlatkom. Dok se u obitelji raspravljalo kakvo ću ime ponijeti, otac je rekao:

'Moj sin zvat će se Zlatko!

Ponosan sam na to prijateljstvo i ime koje nosim'. Moj otac Stanko bio je uman, obrazovan i odmjeren čovjek. Uvijek je govorio: 'Kakva god vremena dođu, moraš, sine, živjeti kako je živio naš prijatelj, fra Zlatko'

  • debelacija:

    veoma povrsno poznavanje i isprazno piskaranje o trojici svecenika-franjevaca razlicitih nazora, uvjerenja i zivotnih puteva! cini se da i pisanje o njima nema jasnih ciljeva, jedino - honorar!