U srijedu, 5. veljače, pada 120. godišnjica smrti posljednjeg hercegovačkog i dalmatinskog hajdučkog harambaše Andrijice Šimića. U toj prigodi 6. veljače bit će kod Šimićeva groba u Runovićima održana molitva, zapaljene svijeće i položeno cvijeće te upriličen okrugli stol u kinodvorani u Grudama. Andrijica Šimić rođen je u selu Alagovac kod Gruda 1833. godine, a umro 1905. godine u Runovićima kod Imotskog. Obavljao je kmetske poslove kod age Tikvine u Mostaru, a bio je i puškar. Bio je svjedok osmanlijskog zuluma, a čaša se prelila onog trenutka kad su turski poreznici nemilosrdno opljačkali njegova oca. Mladi se Andrijica potužio kadiji u Ljubuškom, ali nepravda nije ispravljena pa se odmetnuo u hajduke. Hajdukovao je u Hercegovini i Dalmaciji. Sa svojom družinom koja ga je izabrala za harambašu pljačkao je bogate i dijelio sirotinji. Neki autori postavljaju pitanje koliko je Šimićevo hajdukovanje bilo u skladu s moralom, ali bio je jako omiljen kod siromašnog puka.
Nekoliko je puta uspio pobjeći iz zatvora ili tijekom odvođenja u zatvor. Jedne se prigodne zaštitio naćvama od metaka progonitelja. Druge prigode ubio je konja osmanlijskog velikaša i tako mu pokazao da je mogao ubiti i njega da mu se prohtjelo. Pljačkao je bogate i na dalmatinskom području Austro-Ugarske te dijelio sirotinji. Otkupljivao je zemljište od turskih velikaša i dijelio onima bez zemlje. Kad je engleski novinar na tiskovnoj konferenciji pitao Luku Bonačića, trenera splitskog Hajduka, dolazi li ime njegova kluba od riječi “odmetnik” (na mađarskom “hayduk” i na turskom “hajdud” znači odmetnik, razbojnik), dobio je odgovor:
- Nama je hajduk isto što je vama Robin Hood!
Smatra se da je splitski Hajduk dobio ime zahvaljujući slavljenju legendarnog hajduka Šimića. Neki povjesničari smatraju da je hajdukovanje Andrijice Šimića ohrabrilo puk na Hercegovački ustanak 1875. godine, koji je prethodio Berlinskom kongresu 1878. godine i kraju osmanlijske vladavine na prostoru današnje BiH. Protiv “kralja gorskih klanaca” i njegove hajdučke družine turske i austrougarske vlasti raspisale su tjeralice s bogatim nagradama. U siječnju 1871., dok je spavao, izdao ga je kum Ante Garac u Runovićima te je uhićen. Na suđenju u Splitu u kolovozu 1872. osuđen je na doživotnu robiju. Tri desetljeća tamnovao je u Kopru. Osuđena je i njegova hajdučka družina na prvom suđenju na hrvatskom jeziku u Splitu. Od 1893. stalno su se slale molbe caru Franji Josipu za pomilovanje. Mostarski biskup fra Paškal Buconjić, među ostalim, piše caru: “Ovdašnji narod uvijek je smatrao da je Andrijica Šimić otišao u hajduke za ljutu nevolju te želi da mu se Vaše Veličanstvo najblagostivije smiluje”. Godine 1901. molba za amnestiju Jakova Šimića, koju je potpisalo nekoliko svećenika, urodila je plodom pa je car Franjo hajduku oprostio ostatak kazne. U Splitu, čitavoj Dalmaciji i Hercegovini dočekan je kao nacionalni junak. Kao 70-godišnjak bio je jak, vješt i hitar, o čemu svjedoči pjesma: “Još priskače magarca sa mista, što ne može mlađarije trista!” Umro je u Runovićima 5. veljače 1905. godine.
Na grobu kod crkve Gospe od Karmela u Runovićima kod Imotskog nalazi se spomenik s natpisom: “U miru Božjem ovdje počiva hrvatski hajduk Andrija Šimić (1833. - 1905.)”. Mijo Milas u predgovoru svoje knjige “Hajdučka legenda Andrija Šimić” ističe to da je o legendarnom hrvatskom junaku hrvatski narod pričao priče i pjevao pjesme te da za siromašni puk nije bio samo junak nego i branitelj te zaštitnik i naglašava: “Iako je odgojen među haračlijama i živio među vucima i hajducima po šumama, nije izgubio dobre ljudske vrline, nego su ga one čak resile. Andrija je bio utjelovljenje osjećaja hrvatskog čovjeka protiv grube sile i nepravde, simbol slobodarskog duha i buntovništva Hrvata protiv tuđinskog jarma”.
Postoje dvije hajdučke pećine Andrijice Šimića, jedna na planini Kamešnici, druga u Vučipolju kod Posušja. Za te spilje znaju mnogi u Hercegovini i Dalmaciji, a znali su i oficiri bivše takozvane JNA. Jedne je prigode oficir doveo rezerviste bivše JNA pred pećinu u Vučipolju i obratio im se:
- Slušaj ‘vamo! Ovdje je u ovoj pećini hajdučki harambaša Andrija Šimić živio dok je branio domovinu. A vi k’o kakva gospoda spavate u krevetima s jastucima. Imao je pušku kremenjaču, a vi puške “papovke”. Hajduk Šimić je po planinskim gudurama išao u opancima, a vidi vas u pravim vojničkim čizmama. Imate tri obroka dnevno plus jabuku i sok. Ima li itko što reći na sve ovo?
Javio se jedan rezervist Hercegovac:
- Meni je moj did priča’ da je hajduk Andrijica Šimić u ovoj pećini peka’ ovna svaki dan, a mi već pet dana zaredom “tučemo” kupus!
Zaradio je opomenu te čišćenje WC-a. Andrijica Šimić dolazio je na blagdan Velike Gospe u Vrgorac. Momci sa svih strana natjecali bi se u bacanju kamena s ramena, hrvanju, potezanju kuke i klipa kako bi impresionirali hajdučkog harambašu i kako bi ih poveo sa sobom u hajduke. Neki bi bili bučni i hvalisavi, a jedan od momaka je samo sjedio na jednoj čatrnji i šutio. Kad su Andrijicu upitali kojeg bi od momaka uzeo u družinu, odgovorio je:
- Onog što sjedi na čatrnji!
- Zašto njega, nije se ni natjecao? - čudili su se.
- Zna šutit’! A lako ću ja njega naučit’ ‘ajdučkim vještinama - objasnio im je hajdučki harambaša.
Jer pravi hajduk treba znati stići i uteći, a pogotovo - šutjeti!