Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Kako je i zašto Anton Kikaš ugandskim avionom punim oružja upao u klopku “JNA”

Prošlog tjedna na Pantovčaku su se mimoišli predsjednik Macron i hrvatski domoljub Kikaš. Jedan je prodavao francuske Rafale za budućnost, a drugi je tu bio zbog zarobljenog ugandskog Boeinga prije 30 godina
30. studenoga 2021. u 07:00 2703 prikaza

Emmanuel Macron i Anton Kikaš mimoišli su se proteklog četvrtka na Pantovčaku. Francuski predsjednik tu je predstavio svoje borbene zrakoplove Rafale F3R koje je prodao Hrvatskoj za više od milijardu eura, a hrvatski domoljub odmah nakon njega u istom je tom uredu dobio priznanje za donaciju koju je prije 30 godina pokušao dovesti čarter-letom civilnog zrakoplova Uganda Airlinesa Boeing 737. Macronovih 12 francuskih zrakoplova za sigurnu je hrvatsku budućnost, Kikašev ugandski bio je za oslobađanje Hrvatske od prošlosti. 

Nakon odlaska Macrona iz Esplanade s Kikašem sam se susreo u istom tom hotelu. Uvijek mi je iznova isticao kako je njegov rođak Ninoslav Kikaš jedan od direktora u Esplanadi. Zapravo, tu nam je “baza” kada iz Toronta dođe u Zagreb. Prisjećali smo se i naših susreta u Torontu, Sarajevu, Mostaru, Širokom Brijegu, Splitu, a osobito manifestacije “Mostovi Mostara” održane na Poljudu 1992. Uvijek mu iznova prepričam kako sam, poput svih Hrvata, ostao u šoku kada sam ga u središnjem Dnevniku vidio zarobljenog ispred zrakoplova na Plesu. U njemu je bilo 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog MUP-u i Zboru narodne garde RH. Vojnici “JNA” zarobili su ga. Kako je upao u klopku, tko ga je izdao, je li bio praćen? Oružje je kupio u Južnoj Africi svojim i novcem hrvatskih iseljenika. Profesionalni britanski trgovac organizirao je “pošiljku”. Zrakoplov s jednim putnikom - Kikašem i šest članova posade krenuo je 31. kolovoza 1991. na rutu do Trsta, a odatle su planirali sletjeti u Ljubljanu. Zbog pogreške u komunikaciji ugandskog pilota s kontrolorima leta “JNA” skrenut je na rutu preko BiH. Presrela su ih i dva MiG-a 21. A onda im je naređeno prinudno slijetanje u Zagreb. Kikašu su odmah nakon uhićenja polomili nekoliko rebara i s modricama po cijelom tijelu prebacili ga u vojni zatvor u Beograd. Tamo je odvezen i zrakoplov s oružjem. Na robiji je preživio teške torture. Sloboda mu je nuđena za priznanje da iza nabave oružja stoji Tuđman. Nakon tri mjeseca, uz posredovanje Gojka Šuška, razmijenjen je u zagrebačkoj zračnoj luci za srpskog generala Aksentijevića. Čim je oslobođen, vratio se u Kanadu. Naravno, opet prikupljati novac za Hrvatsku. Mnogi svjetski mediji izvješćivali su o ovom domoljubnom činu. Na tiskovnoj konferenciji u Torontu na pitanje bi li to isto ponovio, rekao je: “Ako bi napad bio od vanjskog agresora, ponovno bih to učinio za Kanadu, kao što sam to učinio za svoju domovinu Hrvatsku”. 

Od beogradskih uzničkih dana Kikašu su teže pala razna podmetanja i nezahvalnost u domovini. Zato priznanja njegovu uspješnom radu iskazuju u njegovoj drugoj domovini Kanadi. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”, a Engleska kraljica Elizabeta II. u dva navrata dodijelila mu je priznanja za doprinos Kanadi. Dobitnik je i brojnih nagrada u struci arhitekta. Uvršten je među 150 najuspješnijih Kanađana. U Hrvatskoj su mu nagrade uručivale mnoge udruge hrvatskih branitelja. Senat "Sveučilišta Hercegovina” dodijelio mu je počasni doktorat u njegovu rodnom Međugorju. Zapravo, ne. Rođen je u Bijakovićima, u susjednom selu. Često mi je spominjao kako ga rođak moli da on svojim autoritetom promovira kako se Gospa nije ukazala u Međugorju, već u Bijakovićima. Davno sam to objavio, ali… 

Anton Kikaš, susjed nadaleko poznatih međugorskih sportaša Marina Čilića i Ivana Dodiga, Marina Šege, Vladimira Vasilja i drugih, kao dijete odselio se u Kakanj, potom u Sarajevo, a diplomirao je na Geodetskom fakultetu u Zagrebu. Projektirao je brojna naselja i četvrti u Kanadi, Maroku, na Karibima, ceste u Meki u Saudijskoj Arabiji… Napisao je velik broj pjesama, dio u zatvoru, član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, kao i HAZU-a u BiH. Ima svoju televiziju u Torontu, a o njemu je Sedlar snimio igrano-dokumentarni film “Nisam se bojao umrijeti”. Teško bi bilo pobrojiti sve njegove nagrade, a još teže donacije. Na prijedlog Matice hrvatske predsjednik RH Zoran Milanović odlikovao ga je Redom kneza Domagoja s ogrlicom baš na dan kad je prije 30 godina izišao iz zatvora. U Esplanadi sam uz kavu rekao: “Čuj, Antone, knez Domagoj se od 864. do 876. godine borio na moru, a ti 1991. na nebu. Domagojeva vladavina u mnogočemu bitna je za Hrvatsku. Utro je put hrvatskom odbacivanju bizantskog utjecaja, uspješno se suprotstavljao Veneciji i usmjerio Hrvatsku prema kasnijoj samostalnosti. Stotine tisuća, poput njega i tebe, ugradile su svoje kamenčiće u mozaik samostalne države. Borba je trajala stoljećima. Kada se tako promatra, 30 godina, koliko si čekao službenu zahvalu od svoje domovine, možda i nije tako dugo. Hrvatska svoju državu sanja od stoljeća sedmog. Još od kneza Domagoja. A u budućnosti za miran san brinut će se i Macronovi francuski zrakoplovi. Tvoj ugandski Boeing slavna je hrvatska povijest”.