Nakon pet godina provedenih u pritvoru i samo nekoliko mjeseci prije kraja maratonskog suđenja za ratne zločine, u ćeliji Haškog suda u Scheveningenu umro je bivši jugoslavenski predsjednik, Slobodan Milošević. Njegova smrt, 11. ožujka 2006., pokrenula je lavinu teorija i optužbi o njegovu trovanju i ubojstvu, no službena je istraga otkrila drugačiju priču. Tog subotnjeg jutra, 11. ožujka, prije točno 20 godina, stražar je u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala u Scheveningenu pronašao beživotno tijelo 64-godišnjeg Slobodana Miloševića. Bivši predsjednik Srbije i SR Jugoslavije ležao je na krevetu, u svojoj ćeliji od dvanaest četvornih metara. Prema prvim procjenama, bio je mrtav već nekoliko sati. Vijest o smrti balkanskog krvnika, prije nego što je pravda stigla reći svoju konačnu riječ, odjeknula je Balkanom i svijetom, označivši dramatičan kraj jednog od najvažnijih i najkontroverznijih suđenja za ratne zločine. Njegova smrt je postala predmetom žestokih rasprava, pitanja je bilo više nego odgovora, što je bio i okidač za brojne teorija zavjere i političke optužbe.
U trenutku smrti, maratonsko suđenje Slobodanu Miloševiću bilo je u samoj završnici. Proces, koji je započeo 12. veljače 2002., trajao je više od četiri godine i bio je u fazi predstavljanja dokaznog postupka obrane. Iako je bio suočen sa 66 točaka optužnice za genocid, zločine protiv čovječnosti i teške povrede ratnog prava i običaja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, Milošević se branio sam. Do završetka iznošenja opsežne obrane bilo mu je preostalo tek nešto više od četrdeset radnih sati, što je u kontekstu četverogodišnjeg procesa bio sam finiš dokaznog postupka, a presuda se očekivala za nekoliko mjeseci. Za utorak, 14. ožujka, bilo je zakazano svjedočenje bivšeg crnogorskog predsjednika, Momira Bulatovića, no tri dana prije toga Milošević je umro, pa je, umjesto svjedoka, u sudnicu stigla vijest o smrti optuženika. Sudski postupak bio je formalno obustavljen, a stotine tisuća žrtava ostale su time uskraćene za konačnu presudu čovjeku kojeg su smatrale najodgovornijim za svoju patnju.
Gotovo istog trenutka kada je objavljena vijest o smrti Slobodana Miloševića, krenule su spekulacije o tome da nije riječ o prirodnoj smrti, nego o trovanju. Ulje na vatru dolio je tada i Miloševićev odvjetnik, Zdenko Tomanović, objavivši sadržaj pisma koje je Milošević, samo tri dana prije svoje smrti, uputio ruskom ministru vanjskih poslova, Sergeju Lavrovu. U tom je pismu izrazio strah da ga u Haagu pokušavaju otrovati. Kao dokaz za tu sumnju naveo je nalaz krvne pretrage iz 12. siječnja, koji je, kako je tvrdio, dobio tek početkom ožujka. Prema tom nalazu, u njegovoj su krvi bili pronađeni tragovi rifampicina, iznimno snažnog antibiotika koji se koristi za liječenje gube i tuberkuloze. Ključni problem bio je u tome što rifampicin neutralizira djelovanje lijekova za visoki krvni tlak, od kojeg je Milošević godinama patio. Za njegove pristaše i obitelj, bio je to neoboriv dokaz da je Haški sud namjerno uništavao njegovo zdravlje, kako bi ga ušutkao.
No, priča o rifampicinu imala je i onu drugu stranu, koju su isticali tužiteljstvo i brojni zapadni mediji. Pojavila se, naime, teorija da je Milošević taj lijek uzimao samoinicijativno, bez znanja liječnika, kako bi namjerno pogoršao svoje zdravstveno stanje. Cilj je bio ishoditi privremeno puštanje na slobodu radi liječenja u Moskvi, gdje su u egzilu živjeli njegova supruga Mirjana Marković i sin Marko. Prema toj teoriji, Milošević je bio spreman riskirati vlastiti život samo kako bi se dokopao Rusije i tako izbjegao neizbježnu osuđujuću presudu i doživotni zatvor. Samo dva tjedna prije smrti, unatoč jamstvima ruske vlade, 24. veljače, sudsko je vijeće odbilo Miloševićev zahtjev za liječenjem u Rusiji. Sud je zaključio da postoji rizik od bijega, istaknuvši da mu je u Nizozemskoj dostupna sva potrebna medicinska skrb.
Njegovi pristaše i članovi Socijalističke partije Srbije (SPS) tvrdili su da "Milošević nije umro, nego je ubijen u Haagu". Da Tribunal snosi odgovornost za njegovu smrt, ustvrdio je i Miloševićev politički protivnik, tadašnji predsjednik, Srbije Boris Tadić. Obitelj je otišla još korak dalje, optuživši sud za "namjernu likvidaciju", uskraćivanjem adekvatnog liječenja. Kako bi se stalo na kraj spekulacijama, bile su pokrenute dvije paralelne istrage - jedna koju su pokrenule nizozemske vlasti i jedna interna istraga samog Tribunala. Nakon provedene obdukcije, kojoj je prisustvovao i patolog iz Srbije, kao službeni uzrok smrti Slobodana Miloševića potvrđen je infarkt miokarda, odnosno srčani udar. Prema ključnom, finalnom toksikološkom izvještaju, objavljenom 5. travnja 2006., u njegovu tijelu, u trenutku smrti, nisu bili pronađeni tragovi rifampicina, niti bilo kakvog otrova te da nisu uočeni tragovi nasilja. Prema službenom izvješću, utvrđeno je da je Milošević umro između 7.30 i 8 sati ujutru, prirodnom smrću, koja je nastupila kao posljedica srčanog udara.
Međutim, interna istraga Tribunala, koju je vodio sudac Kevin Parker, otkrila je niz zabrinjavajućih propusta. Potvrđeno je da je Milošević često odbijao savjete liječnika, samoinicijativno je mijenjao doze propisanih lijekova te je uzimao medikamente koje mu nisu bili prepisani. U njegovoj su ćeliji pronađeni lijekovi za smirenje. Izvještaj je također ukazao i na sigurnosne propuste. Budući da se sam branio, Milošević je imao pravo na ured u kojemu se, bez strogog nadzora, sastajao sa svjedocima i pravnim savjetnicima, što je stvorilo mogućnost da su mu se lijekovi mogli dostavljati bez kontrole. Iako je zaključeno da njegova smrt nije bila posljedica ubojstva, istraga je priznala da je sustav u pritvoru onemogući potpuni nadzora nad njegovim zdravljem i onim što je unosio u organizam.
"U jednom trenu sve je izgubljeno. Miloševićeva smrt za mene predstavlja potpuni poraz", izjavila je, ne skrivajući svoj bijes, za talijanske novine glavna tužiteljica Carla Del Ponte, izrazivši žaljenje što žrtve nisu dočekale pravdu. Posmrtni ostaci Slobodana Miloševića dopremljeni su iz Haga u Beograd četiri dana poslije njegove smrti, a kontroverze su se nastavile i oko same organizacije sprovoda. SPS i nacionalističke stranke, kao i njegova obitelj, zahtijevali su da se Miloševića pokopa u Aleji zaslužnih građana u Beogradu, uz najviše državne počasti, no vlasti su to odbile. Na kraju je odlučeno da će biti sahranjen u rodnom Požarevcu. Prije toga, ispred zgrade saveznog parlamenta u Beogradu organiziran je ispraćaj na kojemu se okupilo oko 50.000 Miloševićevih pristaša.
Slobodan Milošević pokopan je u sumrak, 18. ožujka, a na sahrani nisu bili članovi njegove najuže obitelji, supruga Mirjana, sin Marko i kćer Marija, koji su tvrdili da nisu dobili dovoljna sigurnosna jamstva. Dok je orkestar na sahrani svirao ruske pjesme, "Rjabinuška" i "Podmoskovske večeri", lijes je spušten u raku pod starom lipom, u dvorištu obiteljske kuće njegove supruge Mirjane Marković. Time je stavljena točka na životni put čovjeka koji je svojom politikom obilježio najtragičnije poglavlje suvremene povijesti Balkana, no svojom je smrću uspio izbjeći konačan sud - optužnica za ratne zločine, uključujući genocid i zločine protiv čovječnosti u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, ostala je bez presude.
Otvori KEKS Pay
