Velike vježbe NATO-ova saveza koje će za nekoliko dana početi u Norveškoj, vježbe koje će okupiti 45.000 vojnika među kojima su i pripadnici Hrvatske vojske, imaju samo jedan stvarni cilj. Da umire stanovnike baltičkih zemalja i pokažu spremnost i odlučnost saveza na obranu ovih zemalja pred eventualnim napadom iz Rusije.
Letonija, Litva i Estonija, tri današnje članice Europske unije i NATO-ova saveza, jedine članice koje su nekada bile dio bivšeg SSSR-a, već godinama strahuju kako bi Rusija, koja je danas ponovno svjetska velesila, mogla opet pokušati ovladati ovim područjima. Njihov strah znatno se uvećava jačanjem Rusije koja je u proteklih petnaestak godina prerasla iz zemlje koja je bila, u vojnom i političkom smislu, gotovo na koljenima u stvarnu ekonomsku, vojnu i političku velesilu koja vrlo aktivno brani svoje interese ne samo unutar vlastitih granica već i na svjetskoj areni, od Sirije i Irana do Ukrajine. Tome treba dodati i činjenicu da je Rusija prošle godine održala velike vojne vježbe na području Bjelorusije i sjeverozapadne Rusije, na području koje bi, drže analitičari, bila startna pozicija za eventualnu invaziju na područje Baltika.
Moguć je i pohod na sjever
Upravo zbog toga u posljednjih nekoliko godina zbiva se velika militarizacija sjeveroistoka Europe, područja Baltika, ali i okolnih država. S jedne strane Rusija je koncentrirala velike snage na području koje graniči ili je u relativnoj blizini s baltičkim državama, ali i na području Bjelorusije, svog strateškog saveznika. Jedan od razloga koncentracije ruskih postrojbi u Bjelorusiji jest i svojevrsno pokazivanje snage bjeloruskom vođi Lukašenku koji je prije godinu dana najavljivao kako bi se njegova zemlja mogla približiti Zapadu i blago odmaknuti od Moskve. Nakon prošlogodišnjih vojnih vježbi i dolaska ojačanih postrojbi ruske vojske koje su još uvijek u Bjelorusiji “u gostima”, takve najave s Lukašenkove strane naglo su prestale.
S druge strane, i Zapad dovlači znatne vojne snage na područje sjeveroistočnih granica NATO-ova saveza. U ovome trenutku na području je Baltika 32.000 vojnika sa 130 tenkova i cijelim nizom suvremenih oružanih sustava. Kada se tomu dodaju i snage koje se nalaze na području Norveške, a pogotovo Poljske, jasno je kako je zveckanje oružjem u toj regiji više nego glasno.
Prije nekoliko tjedana poljski je predsjednik predložio SAD-u otvaranje nove američke vojne baze na njihovu tlu, koju je Poljska spremna financirati s više od dvije milijarde dolara. Uz to, Poljaci su predložili da SAD-ovu buduću bazu nazovu Fort Trump. Američki predsjednik nije još uvijek odgovorio na ovu ponudu, ali jasno je da mu se ona prilično sviđa. Ne samo zbog imena već i zbog financijske “težine” i novca koji su Poljaci spremni platiti.
Iako se o tome relativno malo govori, još je jedna mogućnost zbog koje obje strane, i Rusija i Zapad, koncentriraju snage na samom sjeveru Europe. Nije tu riječ o dominaciji malim obalnim državama, već o idealnom položaju za veliki pohod na Arktik. Područje Arktika, na koje polažu u pojedinim segmentima pravo Norveška, Rusija, SAD i još nekoliko zemalja, vrlo je bogato energentima, ali i rijetkim rudama te plemenitim metalima. Sve je ovo zbog žestoke klime nedostupno za komercijalno iskorištavanje, no globalnim zatopljenjem smanjuje se ledena masa, a do sada nedostupna površina tla izlazi na vidjelo.
Rusija je prije nekoliko godina oformila i uvelike uvježbala svoje arktičke postrojbe, baš kao što to rade i vojske “glavnih” članica NATO-ova saveza, s izuzetkom Turske. Prilično je izgledno da je samo pitanje vremena kada će se dominacija na “sjevernom krovu svijeta” osiguravati i vojnim sredstvima.
Imajući sve ovo na umu, analitičari i vojni stratezi obiju strana već godinama razvijaju analize koje predviđaju na koji bi se način mogao odviti sraz NATO-a i Rusije na području Baltika i sjeverne Europe. I nema sumnje u to da bi ruske postrojbe u relativno kratko vrijeme pregazile Letoniju, Latviju i Litvu te se spojile sa snagama u ruskoj eksklavi Kalinjingrad, koja je i sama teško naoružana i napučena ruskim postrojbama. Prema nekim procjenama, ruskoj bi vojsci trebalo između 36 i 60 sati za ovladavanje ovim područjem. Procjenjuje se kako je omjer pješačkih snaga na tom području oko 4:1 u korist Rusije, omjer oklopnih još i veći. Uz to, moguće baltičko bojište nije jako udaljeno od ruskih granica, pa je snagama ruske vojske omogućena jednostavna i laka logistička popuna, kako snagama tako i streljivom i potrebnim materijalom.
– Prilično je izvjesno da se NATO ne bi mogao u prvom trenutku oduprijeti brzom prodoru iz Rusije prema Baltiku, ustvrdio je prije dvije godine Michael Carpenter tadašnji zamjenik ministra obrane SAD-a, specijaliziran za područje Rusije, istočne Europe i Euroazije.
Velika ruska manjina
Ipak, ovo se odnosi samo na “prvo poluvrijeme” sraza ruskih i NATO-ovih snaga na području Baltika u nekom zamišljenom i analiziranom sukobu. Koje god strane vršile procjene, nema ni najmanje sumnje da bi NATO, nakon početnog gubitka teritorija i nakon sedam do deset dana konsolidacije snaga i transporta postrojbi i tehnike prema istočnom bojištu, nadvladao ruske snage i ponovno ovladao situacijom na zamišljenom baltičkom bojištu. Iako je Rusija u posljednjih nekoliko godina znatno unaprijedila svoju tehniku i razvila potpuno nove oružane i informatičke sustave koji su se dokazali i na bojištima Sirije, osim u nekim segmentima, oni još uvijek nisu potpuno ravnopravni s oružanim sustavima kojima raspolaže NATO, ponajprije s američkim vojnim snagama.
Druga je stvar u kojem bi stanju ostala područja na kojima bi se vodile ratne operacije. Imajući na umu silinu oružja koje bi bilo upotrijebljeno, bez obzira na “precizne kirurške udare”, nema sumnje da bi mjesto bojišnice bilo potpuno razoreno, baš kao što su i Južna i Sjeverna Koreja ostale u ruševinama po okončanju borbenih operacija iz prve polovice pedesetih godina.
Ipak, ovaj scenarij nije vjerojatan iako se o njemu u javnosti prilično često špekulira i bez obzira na to što se stanovnici baltičkih zemalja više ili manje boje “ruskog medvjeda”. I to samo zbog jednog razloga – atomskog oružja koje ima i jedna i druga strana, i to u enormnim količinama. Nema sumnje da bi prvi izravni okršaj Rusije i NATO-a završio ispaljivanjem salvi nuklearnih bojevih glava, što nijedna strana ne želi, ne žele da takav rizik uopće postoji.
Znatno je realniji eventualni razvoj ukrajinskog scenarija na Baltiku, scenarij u kojemu Rusija nije, barem deklarativno, prisutna na terenu, već taj “dio posla” odrađuju proruske snage unutar samog Baltika. A Rusi čine znatan dio stanovništva baltičkih zemalja, između 20 i 45 posto.
Ako jednom i dođe do sukoba Zapada i Rusije na Baltiku, prilično je izgledno da će proruske snage pokušati destabilizirati tamošnje vlade, pa čak i na dijelu teritorija triju baltičkih zemalja proglasiti neku svoju tvorevinu ili autonomnu republiku. Baš kao što su to učinile proruske snage u Ukrajini, omogućujući Moskvi da prilično uvjerljivo tvrdi kako nema veze s tim događajima na terenu, no da svakako podržava pravo naroda na samoodređenje i eventualno odcjepljenje.
Još je jedan bitan geopolitički razlog zbog kojeg bi sukob na Baltiku bio drukčiji od svih “proxy ratova” kakve su Rusija i Zapad vodile, poput sukoba u Siriji. Golema je simbolička važnost Baltika. S jedne strane, riječ je o čistom ruskom “geopolitičkom dvorištu”, jer su zemlje Baltika svojedobno bile u sastavu SSSR-a. One nemaju za Rusiju isto značenje kao Mađarska, Rumunjska, Češka ili Poljska koje su u drugoj polovici bile dio Varšavskog pakta, ali su ipak bile koliko-toliko samostalne države. Latvija, Letonija i Estonija bile su pod izravnom kontrolom Moskve i stav Rusije prema ovim područjima znatno je drukčiji i čvršći. S druge strane, Letonija, Latvija i Estonija već su godinama punopravne članice Europske unije, ali i NATO-a, i nema govora o tome da se njihova sudbina zanemari ili prepusti slučaju. Previše je toga sada u pitanju i svima je potpuno jasno kako nije upitno aktiviranje članka 5 o kolektivnoj obrani ako ih itko napadne. Imajući to na umu, sasvim je izvjesno da ruski tenkovi neće prijeći granicu. Jer sukob tog tipa i tog intenziteta nitko ne želi.
Mala je to utjeha baltičkim državama koje znaju kakav je bio stav Rusije prema Letoniji, Litvi i Estoniji tijekom SSSR-a. Naime, nedugo po okončanju Oktobarske revolucije, moskovska Izvestia objavila je 25. prosinca 1918. tekst u kojem se navodi kako su “Estonija, Letonija i Litva izravno na putu Rusije prema zapadu i time su prijetnja revoluciji... Ovaj separatistički zid treba biti uklonjen”. Unatoč tome, boljševička vlast nije uspjela destabilizirati tri baltičke države i od veljače do kolovoza 1920. potpisan je s njima sporazum o nenapadanju. Ipak, Moskva je dva desetljeća kasnije potpisala i sporazum Ribbentrop – Molotov po kojemu su one pripale sovjetskoj zoni utjecaja te ih je SSSR anektirao 1940. godine u tijeku napada na Poljsku. Nedugo potom baltičke zemlje pregazila je nacistička Njemačka u jeku pohoda na Rusiju. Letonija, Litva i Estonija vratile su se u okrilje SSSR-a 1945. i ostale do početka devedesetih i raspada Sovjetskog saveza kada su napokon ponovo proglasile svoju nezavisnost.
Treba biti svjestan kako su baltičke zemlje dobro iskoristile taj trenutak jer su u vrlo kratkom vremenu pristupile NATO-ovu savezu, osiguravši si tako sigurnost u vojnom smislu. Iskoristile su trenutak dok je Rusija bila potpuno ruinirana u ekonomskom, vojnom i političkom smislu, kada se vladari u Kremlju nisu mogli baviti ni sami sobom, a kamoli svojim susjedima i nekadašnjim sovjetskim republikama. Jer, da su čekale s članstvom u NATO-u, baltičke republike već bi danas bile uvelike pod utjecajem Rusije, bez ikakvih šansi za članstvo. Baš kao što je to slučaj u Gruziji koja, iako u vojnom smislu ili u smislu stanja ljudskih prava može ući u NATO, ali za stvarno članstvo nema nikakve šanse. Jer svima je jasno da je Gruzija u ruskom geopolitičkom dvorištu i u njega nitko neće zalaziti. Baltičke države izmakle su ispod mača na vrijeme, osiguravši se statusom punopravnog članstva u NATO-u. No to još uvijek ne znači da je tamošnje stanovništvo bezbrižno i da mirno spava.
