Sarajevo Film Festival (SFF), čije je ovogodišnje, 29. izdanje počelo sinoć ceremonijom u Narodnom pozorištu, jedan programski segment posvetio je obilježavanju 30. godišnjice od osnivanja prvog ratnog kina Apollo, izvjesnom fenomenu i mjestu stvaranja paralelne i ljepše stvarnosti tijekom opsade Sarajeva.
Kako je nastao SFF
O nastanku ideje, svim preprekama te mukotrpnom procesu realizacije ratnog kina, govorio je u intervjuu za Fenu predsjednik Udruge "Obala Art Centar" i dugogodišnji direktor Sarajevo Film Festivala Mirsad Purivatra.
On navodi da je Obala Art Centar od 1984. postojala kao laboratorij Akademije scenskih umjetnosti (ASU) Sarajevo i sve do opsade Sarajeva slovila je kao jedan od najznačajnijih kreativnih prostora u bivšoj Jugoslaviji koji je producirao brojne projekte, posebno izdvojivši svjetske uspjehe pozorišnih predstava "Tetovirano pozorište", "Mjesečeva predstava" ili neke komercijalno uspješne projekte kao što su bili "Audicija" i "Mriješćenje šarana".
Istodobno, naveo je, na Obali je bio raznoliki programski sadržaj u okviru kojeg su bile organizirane projekcije filmova i retrospektive režisera koji su označili 80-e godine, kao što su Wim Wenders, Werner Herzog, Jim Jarmusch te brojne glazbene koncerte ex-Yu punk i new wave scene.
- Obala je tijekom opsade Sarajeva nastavila sa svojim aktivnostima, ali se morala prilagoditi uvjetima u kojima smo živjeli, dakle, pod svakodnevnim granatiranjem i bez struje, grijanja i hrane. Od 1992. godine sa svojim najbližim suradnicima iniciram nekoliko projekata. Nakon nekoliko izložbi koje smo radili s lokalnim autorima, krenuli smo i u organizaciju izložbi istaknutih međunarodnih umjetnika, kao što su Christian Boltansky, Anthony Gormley i još neki koji su došli u grad pod opsadom i bili hrabri podijeliti sudbinu stanovnika Sarajeva. Razgovarajući o tome što bismo još mogli uraditi u gradu bez vode, hrane, struje, plina i bez ikakvih energenata, krajem 1992. godine iniciram pokretanje ratnog kina - naglašava Purivatra.
Prisjeća se da je ideja bila imati mjesto okupljanja na kojem bi stanovnici Sarajeva mogli provesti sigurna dva sata, pogledati film i nakon toga susresti se i razgovarati o filmu. Jednostavno, ističe Purivatra, pobjeći od surove realnosti života pod opsadom i osjetiti bar dašak dostojanstva u susretu s umjetnošću. - Krenuli smo od onoga što je na samoj Akademiji scenskih umjetnosti već bilo moguće naći, a to je bila jedna vrlo vrijedna filmoteka klasičnih filmova iz povijesti filma. Tada se još uvijek sve radilo na VHS vrpcama. Ali osnovni problem su, naravno, bili projektor i struja. Zahvaljujući ljudima iz UN-a i našim prijateljima novinarima, uspjeli smo dobiti jedan generator za proizvodnju električne energije i popraviti projektor koji je već bio na Akademiji. Tako smo stvorili uvjete da se u podrumu ASU mogu odvijati projekcije. To postaje istinsko mjesto okupljanja svih generacija. Dolazili su branitelji u stankama između odlazaka na bojišnicu, umirovljenici, profesori, a imali smo i značajan broj mladih ljudi koji su dolazili pomagati i biti dio ratnog kina. Neki od njih su promijenili svoje studije i svoje životne puteve i ostali do današnjeg dana vezani uz film i Sarajevo Film Festival - istaknuo je on.
Komentirajući kako s današnje vremenske distance gleda na taj potez i koliko je to značilo ljudima u opkoljenom gradu, taj trenutak neke nužno potrebne normalnosti, Purivatra je mišljenja da je to za ljude u Sarajevu bilo nasušna potreba. Nakon nekoliko mjeseci opsade, kazao je, postajali smo svjesni da fizički možda i možemo preživjeti, ali počeo se javljati problem kako mentalno preživjeti jer bilo je jasno da se to neće završiti ni za tri, ni za šest, a vjerojatno ni za 12 mjeseci.
- Bilo je fascinantno vidjeti različite generacije koje dolaze na projekcije, gledaju različite žanrove filmova i ostaju razgovarati o tome što su vidjeli. Bez obzira na to što smo bili izolirani, poniženi i opkoljeni, osjećali smo se na neki način ponosno, svi zajedno koji smo dolazili na te projekcije, osjećali smo se kao ljudi koji pripadaju ostatku svijeta – naveo je.
Dodaje kako se to onda vrlo lako prepoznalo kroz nekoliko novinskih članaka koji su otišli iz Sarajeva, i tako u ovaj grad dolaze gosti i darovi od svjetskih filmskih režisera, kao što je Phil Alden Robinson, zatim direktora Locarna Marca Muellera, direktora filmskog festivala u Edinburghu Marka Cousinsa, kojemu ove godine Počasnim Srcem Sarajeva tim SFF-a koristi priliku zahvaliti što je 1994. godine napravio retrospektivu edinburškog festivala u Sarajevu, došao osobni, riskirao svoj život i podijelio strast prema filmu sa stanovnicima opkoljenog Sarajeva.
- Poslije filma bilo je uobičajeno da do policijskog sata publika ostane još barem sat vremena da se razgovara o filmu. To pamtim kao jedan od najljepših trenutaka rada našeg ratnog kina - istaknuo je.
Prisjećajući se na koji su način ljudi u ratnim okolnostima dolazili do podrumskog prostora Akademije scenskih umjetnosti gdje su održavane projekcije, ocijenio je da je to bilo ključno logističko pitanje. Bilo je potrebno napraviti siguran put do tog prostora jer je ulaz s Obale bio nemoguć zbog bombardiranja i snajperista.
Stoga se odlučilo da ulaz bude kroz stražnju stranu dvorišta Prve gimnazije, a do Akademije se dolazilo kroz veliku rupu koju su prokopali u zidu. O filmovima su ljude obavještavali putem usmenog predanja, nikada vijest nije bila na radiju.
- Ljudi su jedni drugima širili informaciju o radu ratnog kina. Tako počinje s radom kino koje je bilo zamišljeno kao kino u kojem su se projekcije trebale održavati jednom tjedno. Međutim, događa se nešto što je i nama bilo teško pretpostaviti da se može dogoditi, a to je bio neočekivani interes ljudi da dođu na projekcije, tako da smo završili kao kino koje je imalo projekcije svaki dan. Danas, zaista smo sretni što možemo reći da nikad nitko nije stradao niti je imao ikakve probleme zbog dolaska na projekciju – naglašava dugogodišnji direktor SFF-a.
