U ZNAK SJEĆANJA

Duško Valentić u posljednjem intervjuu za Večernji: 'Ja sam znao da ću promijeniti svijet'

09.06.2024.
u 15:30

- Čekam da prođe ovo zlo od korone. Bit će lakše, ali hvala Bogu, popušta. Grozno je raditi predstavu u dvorani sa 300 mjesta za 70 ljudi pa čekam da stanu restrikcije i obnavljam “Đuku Begovića”. Znam da su bile nužne, no maske u gledalištu stvaraju novu barijeru između glumca i publike. Umjesto da rušimo četvrti zid, podigli smo suhozid, govorio je u ožujku 2022. Duško Valentić za Večernji list

Danas nas je u 75. godini života napustio Duško Valentić, poznati domaći glumac koji je svojim nebrojenim ulogama ostavio neizbrisiv trag u televizijskim serijama i filmovima, ali i na daskama koje život znače. Svima omiljeni Duško jedan od svojih posljednjih intervjua dao je prije dvije godine za Večernji list, kada je pričao o posljedicama pandemije, osobnim počecima, bogatoj karijeri i zasluženoj mirovini. Njegov razgovor s novinarkom Mijom Mitrović u cjelosti prenosimo u nastavku:

Glumio je s Genom Davis i Naomi Watts, učio od Georgija Para, redatelja koji je otkrio Michaela Douglasa, realizirao niz nezaboravnih uloga u matičnoj Gavelli, ali i u TV dramama, sapunicama, među kojima je i ona Papundeka u “Velom mistu”... Iako je od 2017. u mirovini, glumac Duško Valentić ne miruje.

- Čekam da prođe ovo zlo od korone. Bit će lakše, ali hvala Bogu, popušta. Grozno je raditi predstavu u dvorani sa 300 mjesta za 70 ljudi pa čekam da stanu restrikcije i obnavljam “Đuku Begovića”. Znam da su bile nužne, no maske u gledalištu stvaraju novu barijeru između glumca i publike. Umjesto da rušimo četvrti zid, podigli smo suhozid - šali se Duško Valentić, hrvatski glumac, Slavonac koji se, igrom slučaja, rodio u Pančevu, jedne “hladne zimske noći” zadnjeg dana u siječnju 1950.

- Požurio sam se, umalo sam ispao na Pančevačkom mostu, majka je jedva stigla do VMA. Stanovali smo pokraj kuće gdje se rodio Branko Ćopić. Ondje je živjela njegova majka Soja, no toga se ne sjećam. U Pančevu smo živjeli nekoliko mjeseci, kasnije smo se preselili u Tuzlu, a potom u Zadar, Varaždin pa na kraju i u Zagreb. Kasnije sam dosta glumio u Srbiji, ali u Pančevu nikada nisam bio. Vidio sam i Sydney, ali Pančevo još uvijek nisam - smije se Valentić, koji se u Zagreb preselio kada je imao sedam godina. “Virusom” glume, kaže, “zarazio” se slučajno, kada je kao gimnazijalac otišao na jednu audiciju.

- U ono vrijeme svijetom su harali Beatlesi, Stonesi i Bob Dylan, a ja sam znao da ću promijeniti svijet. U kazalištu sam završio jer sam vidio sam na zidu svoje 7. gimnazije oglas da Studentsko eksperimentalno kazalište (SEK) prima nove članove i da se mogu prijaviti i srednjoškolci pa sam došao, odrecitirao nešto i primili su me. Tada je sve počelo, a nije stalo do danas - smije se Valentić. SEK je tada, kaže, vodio redatelj Miro Međimorec. Dvjema predstavama u kojima je igrao i Valentić, “Ars longa, vita brevis” i “Vietrock”, poharali su Europu.

- “Vietrock” je bila predstava protiv rata u Vijetnamu i protiv svakog rata. Tek kada smo gostovali na festivalima studentskog kazališta u Europi, shvatio sam koliko je Međa značio u svjetskim okvirima. Gdje god bismo došli, prvo što su nas upitali kada smo izašli iz busa bilo je ‘Where is Međa?’, gdje je Međa. Kasnije smo u SEK-u postavili i “Histeričnu bajku” prema tekstu Slobodana Šnajdera. Ondje sam igrao glavnu ulogu, režirao je Pjer (Petar) Veček koji je tada bio asistent Koste Spajića tako da je i on došao na premijeru - prisjeća se Valentić. Veček ga je, kaže, i pripremao za Akademiju dramske umjetnosti.

- Kada sam upao, u indeks mi je udaren pečat na kojemu je pisalo, “uvjetan upis, polaže razrede i ima turu”. Kako u to vrijeme još nisam položio sve razrede gimnazije, dobio sam rok da do Nove godine riješim zaostatke i maturiram. Uspio sam i od idućeg semestra upisao “čisto” - priča. Bilo je to 1970. i prije upisa već je glumio u TV seriji za mlade “Veliki skitač”. Godina u kojoj je upisao ADU, bila je ista ona godina kada su ondje počeli predavati Žorž Paro i Ivica Boban te iz temelja izmijenili dosadašnji pristup dramskoj pedagogiji.

- Zvali su nas Žoržove bebe, što je bila aluzija na Busbyjeve bebe, kako se krajem pedesetih nazivala generacija nogometaša Manchester Uniteda koji je otkrio menadžer Matt Busby. Georgij Paro vratio se iz Amerike sa sasvim novim pristupom teatru, a mi smo mu bili prva generacija. Pričao nam je da je prije nas u Americi njegov đak bio Michael Douglas. Isprva se dvoumio da li da ga podučava s obzirom na slavnog oca Kirka, no kada ga je upoznao, rekao je da je to iznimno drag, pametan i talentiran čovjek te ga je nagovorio da postane glumac - otkriva Valentić. U vrijeme kada je pohađao ADU, scenski pokret mu je predavala Ivica Boban, govor Tonko Lonza i Drago Krča, a glumu je vodio Paro koji je spajao sve to u jedan predmet.

- Neki su bili oduševljeni njegovim pristupom, drugi šokirani. Proveo sam pet semestara kod njega, ali Paro je najviše volio mog kuma Slobodana Milovanovića pa smo ga mrzili jer smo bili ljubomorni - smije se Valentić koji će već iduće 1971. dobiti ulogu u kultnoj seriji “Kuda idu divlje svinje”. Na tom je snimanju puno toga naučio, a od tih ga dana veže prijateljstvo i s beogradskim glumcem Ljubišom Samardžićem.

- On je već tada bio faca, no nikada se nije tako ponašao, što mi je bila velika lekcija. Prije nekoliko godina, sreo sam ga u Ljubljani. Išao sam na sve ljubljanske predstave koje je režirao Georgij Paro. Sjedio sam u loži kada sam primijetio da publika, čitava dvorana gleda u mom smjeru. Pogledao sam malo bolje i vidio da ložu do mene sjedi Ljubiša. Kada je on ugledao mene, ustali smo i zagrlili se preko balkona, a čitava dvorana nam je zapljeskala - prisjeća se susreta Valentić. Nekoliko godina nakon “Divljih svinja”, snimit će i TV dramu “Klara Dombrovska”, koja mu je, kaže, otvorila put prema angažmanu u “Velom mistu”.

- Joakim Marušić mjesec dana je dolazio u Gavellu oko podneva, pio kavu i družio se s nama. On je, kao i svi u to vrijeme, vrlo studiozno prilazio podjeli uloga. Nakon mjesec dana i mene je pozvao na kavu. Na toj me kavi pitao: “Znaš li da ja ovdje već mjesec dana dolazim zbog tebe. Radim TV dramu i htio bih da ti igraš. Zbog toga te promatram kakav si u odnosu s drugim ljudima jer ima jedna scena koju trebaš odigrati s Helenom Buljan. Scena je incestuozna, ali ništa se ne događa, nema ništa in flagranti, no mora biti jasno da je incestuozno.” Bio je to dosta kompliciran zadatak, no uspio sam i tu smo se Joakim i ja “nanjušili” - prepričava početak suradnje na velikom projektu. Prošlo je od toga nekoliko godina, kada ga je Marušić ponovno pozvao na kavu i dao mu da pročita dvije epizode radne verzije “Velog mista”.

- Rekao mi je: “Tiću, tako me zvao jer sam bio njegov najmlađi glumački ljubimac, ‘aj pročitaj ovo.” Pročitao sam i oduševio se, a on mi je rekao: “Najvjerojatnije ćemo to raditi, je l’ bi tija’ igrat.” A ja ću njemu: “Barba, tako sam ga zvao, naravno da bi tija igrat.” A pita on mene: “Šta bi tija igrat”, a ja mu odgovorim da bih htio igrati Pegulu, na što mi je rekao da nema šanse jer Violetu igra Zdravka Krstulović i da nas dvije nismo par - nastavlja Valentić. Nakon toga, uslijedio je sastanak s Miljenkom Smojom. Tek tada su mu dali da pročita svoju buduću ulogu, koja mu se u početku nije nimalo svidjela.

- Pitao sam ih odmah, kakva je ovo uloga. To uopće nije uloga, samo vičem nekakve parole, parola na parolu, nema tu nikakve uloge, rekao sam. I Smoje mi na to kaže: “Baš zato ćeš je ti igrati.” Ja sam ga na to pitao: “Pa dobro, zašto se zovem Papundek?” I Smoje, genijalac, kaže: “Nisam smio napisati niti jedno pravo ime. Danas u Splitu ima njih barem dvadeset koji su oslobodili grad i koji su najzaslužniji. Ti znaš kakvi smo mi, imena su morala biti sva izmišljena da Papundeka ne bi nitko mogao svojatati.” Pametan je bio Smoje i dobro je to napravio - priča Valentić. Zbog iznimne popularnosti koju je postigao ulogom, katkad u šali zna reći da je zbog Papundeka prokleo dan kada je postao glumac.

- Sada više ne, ali u to vrijeme bilo mi je dosta svega. Kada smo snimali “Velo misto”, uopće nismo bili svjesni koliko ćemo odjeknuti, a odjeknuli smo na najjače. Popularnost nam se dogodila toliko brzo i nenadano da nam je bilo teško naviknuti se na to. S Gavellom sam igrao po cijeloj bivšoj Jugi i gdje god bismo došli nisam mogao proći ulicom bez da me netko ne prepozna. Tada nije bilo mobitela pa smo dijelili autograme, toliko smo ih podijelili, sva sreća da tada nisu postojali ugovor za kredite - smije se Valentić. Svakodnevno su mu u to vrijeme stizala pisma i pozivi obožavatelja. Neke od njih i danas pamti.

- Izgubili smo privatnost, svatko nas je svojatao, ali imali su pravo na to jer smo im svaku nedjelju uvečer ulazili u kuću, postali smo dio tih obitelji. Nikada neću zaboraviti jednog čovjeka koji mi je šest mjeseci pisao i nazivao me telefonom jer je htio da budem kum njegovom sinu. Pokušavao sam mu objasniti da pristajem, ali i odgovoriti ga od ideje da sina nazove Papundek. Nisam na to htio pristati jer nisam htio da me dijete mrzi kad poraste. Jedva sam ga uspio razuvjeriti, a bilo je to teško učiniti a da ga ne uvrijedim jer sam znao da on to želi iz neke čudesno lijepe emocije - prisjeća se Valentić kojemu je na snimanju “Velog mista” cimer bio Mustafa Nadarević. Vrlo brzo su se složili jer su imali jednak pristup poslu.

- Oni koji ga ne znaju, nikada to ne bi rekli, no Mujica je bio strašni “Švabo” kada je u pitanju posao. I ja imam sličan svjetonazor, kad se radi, onda se i radi. Zato smo i postali cimeri, jer smo se dogovorili da kada je snimanje ujutro, gasimo svjetlo u 11 - kaže. Produkcija “Velog mista” bila je vrhunska. Pazilo se na sve detalje.

- Mi koji nismo Dalmatinci, tri mjeseca prije snimanja učili smo govoriti na splitskom slengu, Mustafa Nadarević je imao i profesora gitare jer je svirao i pjevao, a mi iz brijačnice, Boris Dvornik, Dinko Kraljević i ja, učili smo šišati i brijati tako da i to znam.

Znači sami se šišate i brijete? - pitam. - Ne! Ali sam naučio od jednog starog brice. Dovodili su nam statiste, studente da ih šišamo, plaćali su ih za to, a stari brico je popravljao ako bismo mi nešto fulali. Nikad neću zaboraviti jednog dugokosog studenta. Sjeo je i rekao mi: “Molim te, nemoj jako, večeras imam prvi sudar.” Bilo mi ga je žao pa sam ga samo malo poštucao i šapnuo glavnom brici da ga poštedi, no svejedno su mu platili. Takva je to bila produkcija, zahvaljujući Palmi Katalinić i tamošnjem ravnatelju TV Zagreb branku Puhariću - govori on.

Istovremeno sa snimanjem, u Gavelli je igrao u Shakespeareovom “Henriku IV”. Bilo je to vrijeme kada se sve, veli, stizalo. Božidar Boban igrao je Henrika, Drago Krča Falstaffa, a on Princa Hala. Falstaf je, kaže Valentić, jedna od uloga koje bi želio, a neće igrati.

- Neću ga nikada igrati zbog kilaže, to je uloga za Danka Ljuštinu. Volio bih igrati i Hitlera, pa i Putina, zašto ne? Igrao sam već jednog velikog zloćka, povijest ga je takvog zapamtila, Robespierrea, u “Dantonovoj smrti”. Zli ljudi su scenski zanimljivi - kaže. Volio bi, dodaje, kada pandemija prođe, dodaje, zaigrati i u Gavelli, kazalištu u kojemu je proveo cijeli svoj radni vijek, no izgleda da će mu se želja teško ostvariti.

- Donesene su neke čudne odluke da nema vanjskih suradnika, a mene je zakon sa 65 natjerao u mirovinu. S obzirom na tu odluku, nas iz mirovine se ne može pozivati kao vanjske. Ne razumijem baš takvu odluku, ali što ću - priča Valentić koji je prije pet godina prošao isto ono što sada prolazi njegov kolega Dragan Despot u HNK. Po sili zakona, naime, morao je u mirovinu iako mu se, kao i mnogima, baš i nije odlazilo.

- Znam se šaliti da mi sada blagajna više nije u Frankopanskoj nego u Tvrtkovoj, no ta je blagajna znatno manja. Zakon o mirovinama nas je ubio, primamo manje od 40 posto plaće - kazuje Valentić. Kada je on bio mladi glumac na svojim počecima, prisjeća se, situacija je bila sasvim drugačija.

- Kao klincu, bila mi je čast kada bih zaigrao na sceni s glumačkim legendama. Nekoć se u Gavelli za značajne datume obnavljao treći čin drame “U logoru” Miroslava Krleže po režijskoj knjizi dr. Branka Gavelle. Svaki put, pozvali bi Zvonimira Rogoza koji je igrao i na premijeri. Meni kao mladom glumcu bilo je nevjerojatno s njim stajati na sceni, biti na probama, to je bila mala svečanost za nas početnike. Imali smo sreće da u Jugoslaviji živi Zvonimir Rogoz, najstariji glumac na svijetu, i još da stoji s nama na pozornici... To je kao da sada Pelé zaigra u Bayern areni ili na Old Traffordu - govori Valentić. Tada, dodaje, nije postojao zakon koji bi glumcima to onemogućavao.

- Ne žalim se i ne kukam, zakon se mora poštivati. Svi smo to prošli pa tako i ja. Sjećam se i kada je za svoj rođendan, baš kao i ja, u mirovinu poslan Ivica Vidović. Bili smo u Gavelli garderoba do garderobe, pult do pulta, i sjećam se koliko je to bio emotivni šok, i njemu, ali i nama. Bobi Marotti bio je već teško bolestan, imao je probleme s nogama, no htio je biti na sceni pa mu je Zlatko Vitez to omogućio u Histrionima. Glumio je u kolicima jer je to žarko želio, a mi ga nismo dali od sebe - govori Valentić. Uloga Kaspara Ivice Vidovića, smatra on, jedna je od najboljih ikada napravljenih u hrvatskom teatru, baš kao i uloga Božidara Bobana u Brechtovom “Životu Edvarda II” u režiji Georgija Para u Dubrovniku početkom 70-ih.

- Božidar Boban napravio je pomak, revoluciju u glumačkom smislu. Meni je to jedna od pet najboljih uloga koje sam vidio na tlu bivše Jugoslavije, uz “Mockinpotta” Pere Kvrgića, Kaspara Ivice Vidovića, Skupa Izeta Hajdarhodžića, Kralja Ubua Zorana Radmilovića... Bilo je to nešto glumački veličanstveno. New York Times pisao je o Dubrovniku, Bobanu, Paru i Edvardu. Dubrovačke ljetne igre tada su prelazile sve granice, a Zagreb je bio jedna od najvažnijih kulturnih prijestolnica Europe - prisjeća se s nostalgijom Valentić. Može li se ponoviti takvo što, pitam ga.

- Ne znam je li moguće. Bojim se da nema više umjetničkih kriterija. Ne rađaju se više tako umjetnički značajne osobe, nema više jakih igrača. Danas svi misle da su genijalni, a nisu. A jedan od razloga je nedostatak kontinuiteta. Mi smo kao mladi glumci učili od Bobana, Kvrgića, Lonze, Vidovića... Ako je pokraj tebe u garderobi jedan Kaspar, ta zvjezdana prašina padne i na tebe, okrzne te, dodirne... Mi smo izrasli u dobre glumce jer smo odrastali s tim ljudima. Kada sam prvi puta stao na pozornicu s Perom Kvrgićem, noge su mi se odsjekle. Svoj sam talent brusio tako što sam glumački odrastao uz Kvrgića i Rogoza koji su bili sa mnom na pozornici, a ne u mirovini.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?