Inspiracija je neuhvatljiva stvar, kako novinarima tako i piscima beletristike. Stvoriti osobe od malene čestice ideje pa u nju utisnuti cijelu životnu priču, koja nije samo trenutak koji nama, čitateljima, u tom trenutku treba, već sa svim manama, vrlinama, pokretima, mislima i djelima kako bi nam neki lik bio zanimljiv. Ne samo jednu takvu osobu već i niz prijatelja i poznanstava te događaja koji bi nam zadržali pozornost kako bismo mogli uživati u napisanom. Netko takve osobe pronalazi u dalekom kutku svoje mašte, koje samo čekaju pravi trenutak pojaviti se u stvarnom svijetu, pa makar samo kroz niz riječi u knjizi. Opće je poznato da život piše nevjerojatne priče, strašne, teške, povijesne, kao i mnoge druge te upravo takve priče nekada postanu inspiracija. Netko tu inspiraciju koristi kako bi poboljšao vlastiti život, a pisci, autori i pjesnici stvaraju tako divne, ali i teške priče koje bi bilo šteta ostaviti nezapisane. Često se tu fikcijski oblikuju stvarni događaji, popunjavaju se rupe iz povijesnih bilješki, dodaju hipotetski razgovori, različite perspektive, likovi ili narativ koji nije dokumentiran, ali sve kako bi se čitatelja poučilo i informiralo na zanimljiv i zabavan način.
Tako nastanu romani koji nas obuzmu i moramo ih što prije završiti. Knjige koje nas vuku na čitanje i, bez obzira na stvarni život, čarolija između korica odnosi nas da što prije otkrijemo sve što nam takva knjiga pruža. Kao i u stvarnom životu, koji se ne sastoji samo od sretnih trenutaka, postoje i divni, teški, čarobni, ali emocionalno iscrpljujući romani, knjige koje svojom oštrinom sijeku, režu i tjeraju nas da povremeno zastanemo, uzmemo stanku u kojoj bismo se oporavili za nastavak čitanja.
Smatram da je jedan od takvih i “Svjetlo u skrovištima” Sharon Cameron. Evo još ne znam što napisati o romanu koji me podsjetio zašto volim, ali i izbjegavam knjige o temi Drugog svjetskog rata, a ova je još bolnija jer je priča o stvarnoj osobi, junakinji koja je spasila mnoge od sigurne smrti kada su im drugi okrenuli leđa jer su ih smatrali manje vrijednima. Dvije sestre napravile su u to vrijeme nemoguće, a strah i strepnja opipljivi su u svakom poglavlju, pogotovo kada krenu inspekcije Gestapa. Autorica je uspjela izazvati smijeh na jednoj stranici, a već na sljedećoj plač. Ova knjiga približila nam je strahote koje su proživjele sestre dok su se borile spasiti i održati na životu trinaest Židova kada je sve bilo protiv njih, kada su kontrole bile oštre i okrutne, a isječci iz stvarnog života naših glavnih likova na kraju romana pružaju nam završetak koji se rijetko doživi u stvarnom životu. Same sestre Stefania i Helena Podgorska pomagale su autorici napisati ovaj roman, tako da svaka riječ ima određenu težinu stvarnosti. Teška je, mučna i bolna jer nam vjerno prikazuje groznu, okrutnu i mračnu stranu ljudske povijesti, ali isto nam daje nadu i svjetlo u skrovištima ljudske dobrote.
Ponekad su najstrašnije priče upravo one koje nisu izmišljene. Upravo takva je i priča koja stoji iza romana “Oporavak Rose Gold” autorice Stephanie Wrobel. Kao djeca odrastamo u uvjerenju da su roditelji uvijek tu uz nas, da su tu kako bi nas zaštitili i činili sve da nam bude dobro. Ponekad te postupke uzimamo zdravo za gotovo, a ponekad vrijeme pokaže da to nije potpuna istina u svim obiteljima. Tako je bilo i s Rose Gold, boležljivom djevojčicom koja se morala suočiti s okrutnom stvarnošću. Prošla je kroz pakao za koji je krivac osoba kojoj je cijeli život vjerovala. Kako se oporaviti od takve boli? Kada se izgubi povjerenje u ljude koji te okružuju? Kako se Rose Gold nosila s time? Je li uspjela nastaviti život normalno nakon što joj je majka završila u zatvoru zbog svih gadosti koje joj je činila cijeli život? I kako živjeti normalno nakon svega? Je li oprostila svojoj majci? Je li Patty svjesna štete koju je činila svome djetetu? To su samo neka od pitanja koja ova knjiga otvara. Ono što je posebno jezivo jest činjenica da je roman inspiriran stvarnim događajem te da takve “majke” nisu rijetkost. Postoji čak i službeni naziv za njihovo ponašanje - Munchausenov sindrom preko posrednika. Autorica Stephanie Wrobel izvrsno približava čitatelju stanje uma i žrtve i zlostavljača, dok se roman poigrava s nama čitateljima. Moramo uključiti svaku moždanu vijugu kako bismo otkrili istinu, a ipak ostajemo u potpunom šoku. Autorica je inspiraciju pronašla u jednom od najpoznatijih takvih slučajeva o Gypsy Rose Blanchard te je koristila kreativnu slobodu kako bi popunila nedostatke događaja iz stvarnosti i stvorila jedinstvenu priču koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Stvarni slučaj koji je inspirirao roman godinama je zbunjivao javnost. Djevojčica koju su svi smatrali teško bolesnom zapravo je bila žrtva majčine manipulacije. Tek kada je istina izašla na vidjelo, pokazalo se koliko daleko može ići potreba za kontrolom i pažnjom.
Knjige su nam često bijeg od stvarnosti, ali u nekima od njih krije se nečija stvarnost od koje se nikada nije moglo pobjeći. Jedino što možemo učiniti jest naučiti iz njihovih iskustava. Možda upravo zato nastaju romani inspirirani stvarnim događajima kako bi stvarne sudbine dobile glas koji u stvarnosti nitko nije čuo. •
*Božana Milas, poznata kao Bobi BookEro, knjiška blogerica, promotorica je čitanja i književnosti. Kroz preporuke i osvrte na portalu Večernji.ba povezuje knjige i čitatelje. Posebnu pažnju posvećuje beletristici i snazi dobre priče.
Otvori KEKS Pay
