Damir Sabol već kao student znao je da će osnovati tvrtku i znao je kad je prvi put osjetio moć interneta da će život i karijeru posvetiti IT industriji. Počevši 90-ih na tada još neliberaliziranom tržištu, prometnuo se u možda i najpoznatijeg hrvatskog startupovca i IT stručnjaka. Njegov Iskon bio je prvi hrvatski privatni internet provider, a izgrađena vrijednost i uspjesi rezultatirali su akvizicijom od Hrvatskog Telekoma. Kasnije je došao Photomath čiji je uspjeh osvojio ljude u jednoj od najvećih svjetskih kompanija, Googleu, čiji je danas zaposlenik. O životnom i karijernom putu, hrvatskoj IT industriji, ali i budućem razvoju globalno najvažnijeg pitanja današnjice, umjetne inteligencije, u podkastu Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem Sabol je na početku objasnio što točno sada radi…
“Vodim Googleov zagrebački ured koji je nastao tako što je Google preuzeo moju tvrtku Photomath koja je danas dio Googlea Hrvatska. Imamo u Zagrebu više od sto ljudi koji rade na na Googleovim proizvodima.”
Sjećamo se te akvizicije prije nešto manje od dvije i pol godine…
Dvije godine i tri mjeseca je prošlo.
Spominjali su se golemi iznosi, iznad 500 milijuna dolara. Koliko točno, poslovna je tajna, no sigurno ste dobro zaradili. Što vas je motiviralo da uz tako velik novac ipak ostanete i nastavite raditi u kompaniji kojoj ste prodali svoju aplikaciju, odnosno tvrtku?
Pa dobro, bio sam vlasnik u manjem dijelu. Bili su tu i investitori, drugi kolege suosnivači pa zaposlenici… Da, bila je to ozbiljna transakcija. E sad, što me motiviralo? Naravno, to je transakcija u kojoj su ugovori tako složeni da se i ostaje jedno vrijeme. Nije cilj takvih transakcija dobiti samo proizvod ili tehnologiju, već i ljude koji su to napravili i koji mogu dalje pridonositi.
Dakle, Google je kupio i vaše znanje…
Da, i opet nekakvu obvezu. To je normalni dio svake takve transakcije. Što je meni tu zanimljivo? Jedinstvena prilika vidjeti kako funkcionira iznutra jedna od najboljih tvrtki na svijetu. Biti dio toga i vidjeti kakvi ljudi tamo rade. To je fenomenalno okruženje, jedinstvena šansa u životu, iako sad već idem prema drugom dijelu ili kraju aktivne karijere, ali Google je jedinstvena prilika u kojoj se mogu steći jedinstvena znanja. Uživam u tome.
Niste samo vi ostali raditi u Googleu, nego gotovo svi vaši zaposlenici iz Photomatha…
Zapravo, Google je preuzeo tvrtku i ponudio prijelaz u Google svim zaposlenicima, tako da su gotovo svi postali dio Googlea, rade i razvijaju se tamo. Mislim i da je to jedno od većih postignuća da možemo stvoriti takvu okolinu gdje se ljudi mogu razvijati i učiti. Naravno, prelazak je nosio i prilagođavanja Googleovim potrebama, strategiji strukture zaposlenika…
Koliko zagrebački, odnosno hrvatski Googleov ured ima radnika, stručnjaka?
Oko 120 do 130 ljudi. Nisam siguran koji je točno broj, ali tu negdje. Toliko ih je u Zagrebu, s tim da je onaj jedan dio inženjerski, oko 70 do 80 ljudi, a ostalo su druge funkcije.
Šefovi su i dalje u Kaliforniji, u sjedištu Googlea?
Moja je šefica, menadžerica konkretno u Kaliforniji. Iz Belgije je, ali je otišla tamo studirati i ostala u Kaliforniji. Zanimljivo, meni je ona prvi šef u životu.
Danas svi posluju na daljinu, pogotovo IT kompanije, ali ipak, postoji ta vremenska razlika od 9 sati. Kako izgleda vaš prosječan radni dan u Googleu u Hrvatskoj?
Da, jasna je potreba da se ostvaruje kolaboracija s kolegama koji su na devet sati vremenske razlike. Imamo i timove u New Yorku s kojima radimo pa je tu nešto lakše jer je to šest sati razlike. Zatim u Zürichu, Londonu… Svi se moraju prilagođavati tome i to je dio posla.
Naravno, ne govorimo o klasičnom radnom vremenu…
Ne, ne bi funkcioniralo. Naravno, postoji fleksibilnost. Iz ureda radimo tri dana u tjednu, ponedjeljak i petak ne moramo biti u uredu. Vrlo je fleksibilno i možemo se prilagoditi. Komunikacija je osnova rada u takvim tvrtkama, a danas imamo i dobra sredstva za to. Videopozivi funkcioniraju fenomenalno. Nije to isto kao i uživo licem u lice, ali funkcionira.
Vratimo se sad ipak na Photomath i na to što je spojilo vas i Google… Dakle, razvili ste aplikaciju pomažući sinu sa zadacima iz matematike?
Krenulo je tako da smo razvijali tehnologiju za prepoznavanje teksta kamerom mobilnog telefona. To je najprije bilo razvijeno za plaćanje računa. I danas funkcionira, plaćanje mobilnim telefonom tehnologija je koju smo mi razvili. Ali da, pomagao sam sinu ispraviti zadaću, a kao inženjeru palo mi je na pamet da sigurno postoji lakši način da se to napravi. Pomislio sam kako bi bilo da ovu tehnologiju koju razvijamo za prepoznavanje teksta kamerom mobilnog uređaja primijenimo na matematičke zadatke. To smo i napravili i predstavili. U početku je to bila marketinška ideja u smislu promocije naše tehnologije, koju smo predstavili u Londonu na startup konferenciji, ali onda je to eksplodiralo u popularnosti i već nakon nekoliko dana imali smo milijune preuzimanja. Bio je listopad 2014. kad smo doživjeli taj veliki viralni uspjeh, i to s aplikacijom koja je u ono vrijeme bila zapravo dosta loša i više je bila marketinški pokazna aplikacija. Trebalo ju je još razvijati, i to puno, ali je na nekim stvarima radila i bila je super atraktivna. Imali smo taj marketinški dio, napravili smo atraktivan video o tome kako to funkcionira, fotografije i onda to pokazali na poznatoj Crunchovoj startup konferenciji. Prijavili smo se i u konkurenciji 500 prijavljenih ušli među 14 finalista. Nismo pobijedili, ali kao da jesmo. Krenuli su članci i nekako sam se nadao da će to dobro funkcionirati. S kolegom sam procjenjivao koliko ćemo preuzimanja imati ukupno u životu aplikacije. Mislim da je on rekao 50 tisuća, ja sam rekao nešto u stilu 100 tisuća. Ispalo je da smo to već drugi dan dostigli, a trećeg dana bili smo na milijun i pol preuzimanja.
Iznad svih očekivanja…
Apsolutno. Supruga mi je rekla “to će ti svi htjeti”. Ja nisam mislio… Nisam podcjenjivao naš proizvod, možda nisam toliko vjerovao, ali sam tu uvijek malo konzervativniji. Ispalo je fenomenalno. Bio je to tek početak puta koji je trajao deset godina dok smo došli do Googlea. Putem smo dobili puno financiranja, imali i američke investitore. Išao sam u Ameriku razgovarati s ulagačima, dobiti novac za razvoj. Oni su zauzvrat dobili udio u kompaniji, a na kraju su imali većinski paket. Ali, to je normalan put koji nam je omogućio da u jednom trenutku na aplikaciji radi više od 150 ljudi. Na početku nismo imali prihode pa se postavilo pitanje “kako ćete to naplaćivati”. Poslije smo počeli naplaćivati, ali investitori su razumjeli potencijal i prije nego što smo napravili prihode na temelju naše korisničke baze i rasta korištenja aplikacije.
Matija Nakić, gošća u prvoj sezoni podkasta, rekla je da je pomalo glupo od startupa očekivati prihode jer je startup tu primarno da skupi novac i stručnjake, razvije proizvod pa će poslije doći i prihodi…
Česta je dilema kako tome pristupiti. Vrlo često vam se čude. Kako sad, oni gube novac? Normalno da gube jer sve stavljaju u razvoj, to su zahtjevni, tehnološki proizvodi na kojima moraju raditi vrhunski stručnjaci koje treba platiti. Dakle, taj ciklus treba preživjeti. Vidjeli smo i s drugim kompanijama kako su krenule i nijedna nije generirala odmah velike prihode. Idealno je ako ih dobijete rano, ali investitori će prepoznati prihodovni potencijal koji će se dogoditi u budućnosti i spremni su uložiti – posebno američki.
Kako se onda dogodio Google?
Samo da napomenem da sada ovdje ne predstavljam Google, već govorim kao poduzetnik, imam neke ugovorne obveze i ne mogu ići u detalje. Poklopilo se ono što su oni htjeli, kao i neka naša namjera da nađemo strateškog partnera. Zaključili smo da se posao kreće u tom smjeru da nam treba strateško partnerstvo, a mislili smo da su oni jako dobar strateški fit za nas, naše suvlasnike i zaposlenike. I danas smo dio Googlea.
Što se vama u ove dvije godine najviše promijenilo? Osim što sada prvi put imate šeficu…
Prvo, to je sasvim drukčija okolina. Prije sam bio isključivo zaposlenik, direktor i vlasnik tvrtki koje sam i osnivao, pokretao. Pokrenuo sam Iskon koji je poslije preuzeo Hrvatski Telekom. Tamo sam imao Nadzorni odbor, ali sam također bio direktor, zapravo predsjednik Uprave Iskona pa praktički formalno nisam imao šefa. Google je jedna od najboljih tvrtki u svijetu, izvrsna prilika za učenje i, moram priznati, zahtjevno je. Ali, možemo se nositi s time, možemo pridonositi i, kažem, fenomenalna prilika za učenje i stjecanje iskustva kakvo bismo sami iz RH teško stekli.
U onome što sad radite, koliko je još prostora za programiranje, kodiranje, a koliko je to sada menadžment, strategija?
Već dugo ne radim kodiranje, ali moram dobro razumjeti tehnologiju. I dalje mislim da nisam nikad ni bio nekakav programer, ni strašno dobar inženjer, pa čak ni dobar menadžer. To znam reći. Ali jesam poduzetnik i nekakav lider, moram znati usmjeriti ljude i ići s njima prema viziji. Mislim da mi je taj dio dobro išao, da sam znao okupiti ljude, znao ih zadržati, pružiti priliku. Imao sam viziju, išao sam prema njoj, nisam se bojao. Naravno, bilo je naporno, teško, a morate biti svjesni svojih pozitivnih i negativnih strana, i kao tim smo izvrsno funkcionirali.
Rekli ste negdje da sada dosta putujete…
S mojom pozicijom i još kad radite u big tech kompaniji, putovanje je sastavni dio posla. Iako smo rekli da su i videosastanci i kolaboracija preko elektroničkih dokumenata i sustava jako dobri, i dalje je moj, i ne samo moj zaključak da je suradnja uživo najbolja. Kad se nađemo na jednome mjestu, to je eksplozija produktivnosti. I dalje puno putujem, idem četiri puta godišnje u Kaliforniju, možda i češće, i to mi je normalan put, iako to znači i 20 sati puta, gotovo cijeli dan, promjene vremenskih zona… Ali, isplati se jer to je dobro ulaganje u kvalitetu i rezultate.
Google je uistinu uspio izdominirati svijetom interneta pa, kako se sad kolokvijalno kaže, ‘guglamo’. Kako stoje stvari s umjetnom inteligencijom?
Google ima vrhunske ljude, infrastrukturu, Google Cloud, modeli umjetne inteligencije postali su jako dobri, mada je konkurencija na tržištu velika. Golem novac ide na to, goleme se oklade rade…
Čini se da se sve jako brzo razvija, iznad očekivanja…
Čak i iznad mojih očekivanja i prognoza, fasciniran sam napretkom te tehnologije. Recimo, tvrtke koje sam osnovao, Microblink i Photomath, umjetnu su inteligenciju koristile još 2013., s tim što tada to nije bilo u fokusu, ali smo zbog toga imali najbolje proizvode na svijetu. Dakle, mi smo već koristili vrhunsku tehnologiju, i to iz Hrvatske. Ti su proizvodi donosili rezultate i dobre prihode ili puno korisnika. No, u posljednje dvije, tri godine sve je eksplodiralo s nevjerojatnim tehnološkim postignućima. To je fascinantno, i da, i mene je iznenadilo.
Postoje li razlozi za zabrinutost zbog moguće zloporabe umjetne inteligencije? Koliko bi umjetnu inteligenciju u budućnosti mogao zloupotrijebiti čovjek koji je, uostalom, kreira?
Optimist sam, ali istina je da je AI strahovito moćna tehnologija i uz zloporabu može donijeti i negativne posljedice. Hoće li se zloupotrebljavati? Opasnost postoji, no odluke i dalje donosi čovjek. Dakle, da pojasnimo, umjetna inteligencija je stroj, statistička metoda. Ne postoji inteligencija unutra, ona klasična na koju mislimo, već je to nekakva metoda koja određuje neki izlaz na temelju vjerojatnosti, što je, prema onome što ste vi pitali, najbolje. I tako složi rečenice te vrlo smisleno generira rezultat. Ali, to je računanje, statistička metoda, a ne stvarna inteligencija. Postoje takozvane halucinacije gdje će taj softver za umjetnu inteligenciju vrlo samouvjereno ustvrditi nešto što i nije točno. Velik je tehnološki izazov kako to popraviti. Nije to savršena tehnologija, ali je vrlo moćna i kontinuirano se razvija. Puno se ulaže i očekujem da će dosta toga riješiti, ali treba biti oprezan.
Što je onda opća umjetna inteligencija na čijem se razvoju radi, odnosno HGI? Čitali smo da Singapur puno ulaže i da bi takva inteligencija uistinu mogla oponašati ljudski mozak?
Ima dosta istraživanja o tome kako to napraviti. Danas je to statistička metoda koja koristi golemu količinu podataka, praktički cijeli internetski sadržaj sa svim knjigama te onda na temelju toga generira neki rezultat. Tu vam nema logike, postoje modeli koji pokušavaju primijeniti nekakvu stvarnu logiku, fiziku. Imate primjera da se AI zbuni kad mu date neki logični i relativno jednostavan problem i spektakularno loše obavi posao.
U kojoj mjeri bi, recimo, bilo poželjno koristiti umjetnu inteligenciju? Mnogi hvale ChatGPT po pitanju primjene u psihologiji. No, koliko je riskantno igrati se ljudskom psihom i tražiti savjete od stroja?
Umjetna inteligencija sigurno može pomoći ljudima, ali kao što danas i dalje ljudi ne vjeruju autima koji voze sami – a za koje mislim da voze bolje od ljudi, u prosjeku – tako se i tu opet vraćamo na etička pitanja i pitanja odgovornosti. I dalje nam tu treba čovjek. S druge strane, moramo biti svjesni problema da nemamo dovoljno stručnjaka. Danas imate i fenomen da ljudi u tim nekim modelima umjetne inteligencije nađu prijatelje, možda odu i dalje od prijateljstva.
Koliko je to opasno? Nije li to nerealno?
Pa nerealno je, ali nekome u njegovu svijetu možda puno znači. Pred nama su veliki društveni izazovi. Veliki sam optimist, oprezan, doduše.
Europska unija tu ide nešto strože u odnosu na SAD ili Kinu…
Kao što se kaže, Sjedinjene Države inoviraju, Kina kopira, a Europa regulira. Često je tako. Dakle, ponavljam, ovo je moj stav, nema veze s Googleom. Ali da, Europa je malo previše na strani regulacije, a to je područje koje se tek razvija. Treba biti pažljiv da ga se ne zloupotrijebi, ali smatram da ponekad prerano krenemo s regulacijom i odemo predaleko s njom. Mislim da Europu to dosta košta. Mene inače još ljuti kad moramo prihvaćati sve one “cookieje”. U Americi se to ne događa. Dođete tamo i kažete “kako taj internet lijepo radi”. Dakle, radije bih da u Europi vidimo više inovacije i podrške.
Koliko nam umjetna inteligencija može pomoći u učenju? Da se vratimo na Photomath deset godina unatrag i vašu pomoć sinu u učenju matematike…
Da, prije je bilo dvojbi o tome zašto pomagati jer djeca bi morala sama sve svladati. Ali, to je krenulo već s kalkulatorima. Mislim da je to velika prilika te da može biti golema pomoć pri učenju. Mi baš sada radimo na stvarima koje se tiču učenja. To je ozbiljan proces.
Kako uključiti umjetnu inteligenciju u obrazovni sustav, a da se ne događa ovo što već čujemo – da umjesto učenika, esej napiše AI?
Izazov je kako uključiti umjetnu inteligenciju, ali sjetimo se da mi danas imamo problem jer nemamo dovoljno kvalitetnih nastavnika, pa i nastavnika uopće. Često se ide u neke kompromise da bi se popunilo mjesto nastavnika matematike ili fizike. Imamo realne izazove u kojima nam AI može pomoći da djeca lakše i brže uče. Da, postoji i taj etički izazov koristi li ga se za varanje ili učenje, no ima ogroman potencijal, mislim da može strašno puno pomoći i da je to prilika zapravo za sve nas. S druge strane, treba iskontrolirati sve negativne aspekte.
Što mislite o preporuci Grada Zagreba školama da se u učionicama ne dopušta korištenje mobitela?
Pa dobro, mobitel je velika distrakcija djeci i nemam ništa protiv te preporuke. Danas je sve “tension economy”, sve se vrti oko pažnje. Želimo li da djeca budu fokusirana na stvarno učenje i znanje, onda to podržavam. Ali općenito, mobitel je vrlo korisna sprava i djeca je moraju koristiti. Mislim da trebamo biti oprezni oko učinka društvenih mreža na djecu jer tu se puno toga događa i rekao bih da je to i dalje veći izazov nego što su oni s umjetnom inteligencijom. Tu trebamo biti puno oprezniji.
Sami ste spomenuli da neki možda mogu stvoriti i emotivne veze s umjetnom inteligencijom. Što vidite za pet godina? Hoćemo li imati ljude koji će biti u vezi s robotima ili s nekim virtualnim likovima?
Uopće ne sumnjam u to. To, s jedne strane, možda izgleda čudno, ali nekim ljudima će to možda puno značiti. Zvuči neobično, ali možda i neće biti tako neobično i dalje. Imamo ljude koji se osjećaju usamljenima, puno starijih ljudi pa, ako imaju priliku dobiti neko društvo, makar i tako artificijelno, možda…
Pretpostavljam da se i vi sjećate Tamagochija, uređaja koji je trebalo ‘hraniti’? Djeca su se vezivala za tu igricu, neki su ga doživljavali i kao kućnog ljubimca…
Da, to su ti neki mehanizmi koje ni mi potpuno ne razumijemo i to će se puno istraživati, što je opet velika prilika za mlade stručnjake, da istražuju društvene fenomene i nađu način kako se nositi s tim. Dolazi novo doba. Pet godina unaprijed nemoguće je predvidjeti, ali očekujem daljnji razvoj AI-ja i ne usuđujem se više predvidjeti koliko brzo će to ići.
Jeste li optimist kad je riječ o utjecaju na znanost u vidu pronalaska lijekova za neke bolesti?
Apsolutno. Vidio sam neke neke metode i pristupe gdje se stvarno koristi AI za istraživanje, i to na način na koji ljudi ne mogu jer ljudima bi za to trebali deseci godina, dok se trajanje istraživanja umjetne inteligencije mjeri u danima. Tu se već razvijaju umjetno stvoreni istraživači koji donose nevjerojatne rezultate te možemo očekivati golem razvoj.
Vratimo se na vaše studentske dane, a studirali ste na FER-u. Pričamo o 90-ima, tek smo počeli, i to vrlo rijetko, dolaziti u kontakt s internetom. Kako vam se rodila želja da ostanete u IT svijetu?
Od osnovne škole znao sam da se želim baviti IT-jem, računalima. Čitao sam puno o internetu, čitao sam američke časopise. Bila je tu i američka knjižnica na Zrinjevcu gdje sam mogao posuditi časopise koji su dolazili sa šest mjeseci do godinu dana zaostatka. No, meni su to bile strašno bitne informacije. Pomagao mi je i rođak koji se također bavi IT-jem, a FER je imao sve, spojio se na prvu internetsku vezu preko CARNeta, to je bilo 1992. ili 1993. Bili su to oni zeleni tekstualni terminali i tada sam prvi put u životu probao internet. To je bilo nevjerojatno. Još se sjećam kako je to izgledalo, sjećam se osjećaja kad sam mogao u sekundi doći do američkih sveučilišta i njihova sadržaja. Bilo mi je toliko fascinantno da sam odmah znao da se time u životu želim baviti. Dakle, taj događaj i to što je FER već te 1992. i 1993. doveo internet koji sam imao priliku isprobati, praktički mi je definiralo život i znao sam da se time želim baviti. Poslije je došao Iskon, pa novi projekti, i tako je krenulo.
Studentski život bio je skroman…
Vrlo skroman. Mislim da sam jednom kupujući šampon rekao “ma neću ovaj tjedan, malo ću štedjeti, pričekat ću do sljedećeg”. Pa na pizzu smo išli jedanput godišnje. To su bila takva vremena, počeo je rat, novca je bilo strašno malo. Teška vremena, ali bilo je i druženja i prijateljstava pa nisam taj nedostatak novca osjećao kao neki problem. Kasnije možda da.
Kako ste nakon fakulteta otkrili u sebi poduzetnički duh i krenuli u osnivanje Iskona?
Oduvijek sam imao poduzetničke sklonosti. Nešto sam iznajmljivao u osnovnoj školi, neku igricu prijateljima za šaku novčića. Onda u srednjoj školi neki softver pa sam neke igrice preprodavao, noću ih snimao… Ljeti sam radio u skladištu s pićima, a baki sam pomagao na malom seoskom gospodarstvu. Moj djed je bio postolar, prodavao je cipele na sajmu. On je isto bio poduzetnik. Baka s tatine strane nije bila zaposlena, ali je također imala neki biznis, prodavala platno po selima i dobro je to radila. Roditelji su bili zaposleni, nisu bili poduzetnici, ali eto, po djedu, s jedne, i baki, s druge strane, imao sam taj neki poduzetnički duh.
Ali, kako u doba praktički monopola na tržištu jer još se ni VIP nije pojavio, odlučujete osnovati malu kompaniju koja će konkurirati uslugom pružanja interneta?
Nismo mi bili toliko vidljivi. Bili su počeci, a ja malo i naivan jer sam mislio da je sve to malo lakše. Područje telekomunikacija nije bilo liberalizirano i bio sam zatečen kad sam shvatio da moram kupiti koncesiju. Kakvu koncesiju kad sve kupujem od Hrvatskog Telekoma? Ni ja nisam bio svjestan svega, kako to funkcionira. Onda je došla Europa i zakoni su se morali mijenjati pa su nas umalo zatvorili u jednom trenutku jer nismo imali koncesiju, a nisam je mogao platiti. Kako ću platiti koncesiju na neograničeni resurs? Ali, to su bila takva vremena, bilo je situacija blizu bankrota, mislio sam da ćemo morati zatvoriti. Pitao sam Ministarstvo kako mogu proširiti koncesiju. Nikad nisu odgovorili. Onda su shvatili da ne mogu zatvoriti ako nisu ništa odgovorili i mislim da je tako nešto pomoglo. Poduzetnički to tako ide. Moraš ići u neki rizik. Iskreno, nisam imao što izgubiti, ali osjećao sam se užasno jer postojao je taj formalni pritisak, slali su inspektore… Uredi su nam bili u podrumu Zagrepčanke, a sastanke smo održavali u kafiću. Dogodilo se da nam istovremeno dođu investitori i inspektor iz Ministarstva pomorstva, prometa i veza. Ovi nam hoće dati novac, a ovaj nas hoće zatvoriti. Tako je to bilo, ali uspjeli smo.
Kako ste uspjeli uz sve te ograničavajuće okolnosti biti konkurentni i nuditi čak i jeftiniji internet od HT-a?
Nisam ni siguran kako smo uspjeli…
Ali ste to nudili…
Pa jesmo, ali smo imali investicije pa smo uložili malo, a imali smo i izuzetno niske troškove, stvarno minimalne. To je bilo potpuno različito od toga kako su drugi funkcionirali. I ta naivnost…
Danas u to ne bih krenuo jer znam kako sve to funkcionira. Onda nisam znao. Imao sam veliku želju, veliku energiju i motivaciju i krenuo sam s tim, svladali smo sve prepreke na tom putu. Da, bilo je ozbiljno kritičnih situacija, hoćemo li preživjeti još mjesec, dva. Uspjeli smo naći investitore i s tim investicijama izgraditi neku poziciju na tržištu. Bili smo jako dobri prema korisnicima, iskreno smo tome pristupali, s velikom energijom i voljom.
I na kraju vas je upravo Hrvatski Telekom kupio…
Pa da jer su i oni vidjeli vrijednost. Tako to funkcionira i to je biznis.
Koliko je različito danas pokrenuti startup u odnosu na to vrijeme?
To su bila potpuno drukčija vremena. Danas je lakše pokrenuti startup, ali je i teže. Tada su startupi bili kategorija za koju je još malo tko znao, gotovo nitko. Danas ljudi znaju, a i lakše je dobiti financiranje – ima i grantova, investitora, to je lakše, no danas je puno skuplje dobiti dobre inženjere. Imali smo vrhunske inženjere koje sam uspio okupiti, mlade kojima sam strašno zahvalan i koji nisu išli raditi za nekoga vani, nego smo im mi tu dali priliku. Zapravo se i njima, vjerujem, jako isplatilo. Danas ljude moraš jako dobro platiti, ili moraš imati suosnivače koji će s tobom raditi pa ćete taj svoj znoj ubaciti u tu priču, ali onda će svatko imati udio u tome. Mladi ljudi imaju dosta prilika danas, no svako vrijeme nosi svoje izazove…
Kakva je IT industrija danas u Hrvatskoj? Čini se prilično razvijena…
Pitanje je što znači razvijena. Jako je napredovala, a jedno vrijeme živjeli smo na jeftinim resursima, dakle, ljudima. Nisi mogao pogriješiti. Bilo je to jeftino kupcu i u Europi i u Americi. No, sad je to postalo drukčije. Cjenovne razlike su se smanjile, došlo je do neke krize o kojoj se sve više govori, do strukturne promjene te industrije i sad treba pokazati kvalitetu, dobar proizvod.
Prošle godine ste u izboru T-portala proglašeni i vizionarom godine. Što je bilo najvažnije za vaš uspjeh?
Kombinacija više stvari. Imao sam viziju i vjeru da možemo iz Hrvatske raditi stvari, da nismo manje sposobni od ljudi po svijetu. S druge strane, okupio sam dobru ekipu koja je to iznijela.
Ja sam u fokusu, no tu je još dosta ljudi, suosnivača i stručnjaka koji su tu priču iznijeli. I uporno smo radili. Imao sam viziju, neke ideje, a trebalo je deset godina upornoga rada da se to ostvari. To se ne vidi, ali ne ide to preko noći. Dakle, kombinacija, upornost guranja prema viziji i suradnja s vrhunskim ljudima bili su ključ.
Što vas danas motivira u poslu da i dalje nastavljate?
Rješavati probleme, raditi nešto za korisnike što će im jako pomoći u životu. To me i dalje motivira. Novi razvoj tehnologije toliko je nevjerojatan da i mene iznenađuje koliko to ima potencijala. To otvara nove prilike za razvijati i stvarati vrlo uzbudljive stvari.
Koliko vam na kraju ostane vremena za sebe, obitelj, privatni život?
Dovoljno. Google i potiče upravo to da se osobni život organizira. Odem na godišnji odmor i dva tjedna me nitko ništa ne pita – i to je sasvim normalno i očekivano. Stvarno imamo prilike dobro funkcionirati. U početku sam znao i izgorjeti na poslu. Nisam znao upravljati svim tim, no danas mi je zadovoljstvo putovati s obitelji. Odem i u neke duge šetnje koje mi odmah sve olakšaju, nekako i smanje stres..
Koje su vam omiljene destinacije na kojima ste bili s obitelji?
Bili smo u Japanu, recimo, to nam je svima bilo nevjerojatno iskustvo. Ondje je zajednica broj jedan i to je fascinantno. Sviđa mi se to što svi stavljaju zajednicu ispred pojedinca, dok drugdje, pa i kod nas, nije baš tako. U Americi sigurno nije tako.
A tehnološki je napredan…
Apsolutno. Poslovno je i kulturološki zanimljiv. Mislim da oni tamo nemaju veliku inflaciju jer ne žele dizati cijene, misle da to nije dobro za zajednicu da se dižu cijene, iako bi ih mogli dizati. Evo, to je moje neko zapažanje…
Otvori KEKS Pay
