Naslovnica Vijesti

Hrvatski jezik u BiH jednakopravan je na papiru, ali unitaristi ga guraju iz javnosti

Jezik hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini vječito balansira između književnih deklaracija i deklarativne jednakopravnosti.
08. ožujka 2018. u 19:12 0 komentara 538 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Jezik je prava čovjekova domovina. Zatiranje jezika Hrvata na prostoru Bosne i Hercegovine nakon osmanlijskih vremena nastavilo se i u vrijeme austrougarske uprave, posebno „kalajisanjem“ integralnog bošnjaštva od Benjamina Kallaya, te kroz dvije Jugoslavije, a potom i u daytonskoj BiH u kojoj su Hrvati konstitutivan i suveren narod, a sve s ciljem da se hrvatski jezik kao prava domovina hrvatskog čovjeka otjera što dalje od njegova doma.

Po Ustavu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine jezici hrvatski i srpski (hrvatskosrpski i srpskohrvatski) bili su ravnopravni. Govorilo se o zapadnoj (hrvatskoj) i istočnoj (srpskoj) varijanti. Bosanski jezik, odnosno jezik bošnjačkog naroda, počinje se spominjati početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. No, unatoč ustavnoj ravnopravnosti, hrvatski jezik na prostoru Bosne i Hercegovine sustavno je zatiran. Hrvati su bili većina u 30-ak općina u BiH, a na samo dvije-tri općinske zgrade stajalo je „Skupština općine“, uglavnom je stajalo „Skupština opštine“. Više novinara Hrvata na Televiziji Sarajevo žalilo nam se na to kako im se prilozi „bunkeriraju“ jer su bili na hrvatskom jeziku. Sjećamo se kako je dopisnik TV Sarajeva Petar Miloš štrajkao zbog toga.

Snažno zatiranje hrvatskog jezika u socijalističkoj BiH počelo je sustavno i neustavno odmah s uspostavljanjem komunističkog sustava u bivšoj državi. No, značajan broj hrvatskih pisaca, intelektualaca nije se tako lako predavao, posebno nakon što je 1967. godine objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u BiH. Ta deklaracija snažno je odjeknula među hrvatskim piscima i intelektualcima u Bosni i Hercegovini.

Četiri godine potom, 28. siječnja 1971. godine, pojavljuje se Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku u BiH, koja se zalaže za hrvatsku nacionalnu, kulturnu i jezičnu jednakopravnost u BiH. Sarajevskom deklaracijom kolokvijalno je nazvan tekst „Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu“, a potpisali su ga hrvatski pisci u BiH Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Mirko Marjanović, Mile Pešorda, Vladimir Pavlović, Nikola Martić i Stanislav Bašić. 

Tekst je nastao kao reakcija na govor Lazara Amidžića, funkcionara Socijalističkog saveza BiH, na plenumu Udruženja književnika BiH 8. siječnja 1971. godine, u kojem je napao „skupinu hrvatskih pisaca“ da je odgovorna za nepovoljnu deskripciju kulturnih prilika u članku Grge Gamulina, hrvatskog povjesničara umjetnosti (Jelsa, 1910. – Zagreb, 1997.) objavljenog u 12. broju časopisa Kritika.

Pismo sedmorice potpisnika sažet je odgovor na Amidžićeve objede i na tekst Grge Gamulina u Kritici, a u njemu se, među ostalim, kaže: “S punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obaveze odgovorit ćemo Grgi Gamulinu tek kad se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima; kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu; kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije...” 

Hajka na potpisnike

Uslijedili su napadi, stigle su i kazne za autore i potpisnike Sarajevske deklaracije. Akademik Veselko Koroman, jedan od najvećih živućih hrvatskih pisaca, koji trenutačno živi u Ljubuškom, piše povjesničaru Srećku Džaji: „Digle se na noge ‘zdrave snage’ i zaredale osude u javnim govorima partijskih čelnika. Ali rekli su ipak neki među njima, na sjednicama Centralnog komiteta, da nismo digli revoluciju, te da nas ne treba goniti na Goli otok – nego izmoriti i onemogućiti pojedinačno na perfidan način. Tako se zatim postupalo sa svom sedmoricom potpisnika – na radnom mjestu, u novinama, u javnom životu… Bio si ondje pa i sam se sjećaš ideološkog bizantskog elektriciteta koji je tada kružio oko tebi možda nešto manje poznatih kulturno-književnih, a u biti (što si kao povjesničar odmah prepoznao) – nacionalnih previranja među hrvatskim piscima u Sarajevu.“

Koraman dalje u pismu Džaji piše o tome kako je Deklaracija nastala: „Vitomir Lukić i ja smo jednog dana dugo razgovarali šećući kroz glavni sarajevski park (tamo i ovamo), a onda sjeli u obližnju gostionicu Istra (kamo sam počešće navraćao s Makom Dizdarom) i tu ispisali na papir dvanaest svojih uvjeta – nakon ispunjenja kojih bismo mogli odgovoriti Grgi Gamulinu. Lukić je iza toga odnio taj tekst (s oznakama njegova osobnog jezika) u svoj stan i otipkao ga na pisaćem stroju. Na taj način su u objavljenu verziju dospjeli: utisak, prihvatamo, beznadežno, neko, moći da odgovorimo.

Poznato je, hoću reći, da Lukić u to doba još nije besprijekorno vladao hrvatskim jezikom, i da nije prihvaćao oblik bit ću i tko.“ Koroman dodaje kako su knjige pojedinih pisaca Hrvata pisane bosanskohercegovačkim umjetnim idiomom koji ima pretežno oblike srpskog jezika.

Sarajevskoj deklaraciji prethodili su tekstovi Veselka Koromana, Vitomira Lukića i Nikole Martića u sarajevskom časopisu Život, koji su uređivali Koroman i Mak Dizdar. Uslijedile se žestoke osude, neslano soljenje pameti, a „neposlušni“ Koroman raspoređen je na mjesto korektora s upola manjom plaćom. Dijelovi dvaju njegovih tekstova, koje nije htio ili smio objaviti Život objavljena su, vjerojatno zaslugom Vlatka Pavletića, u zagrebačkom Vjesniku 16. studenog 1971. godine.

Uslijedili su orkestrirani napadi, samo u tadašnjim novinama njih oko šezdeset! Prijetilo se izbacivanjem iz književnog društva, strašilo zabranom objavljivanja u javnim glasilima, što je potom jedno vrijeme bilo i ostvareno. Prijetilo se i zatvorom, ali se od utamničenja odustalo kako Hrvati ne bi dobili još jednog mučenika.

Koroman u pismu Džaji zaključuje: „I kad bi me, Srećko, sada upitao kakvi su učinci toga što je proisteklo iz mog i pera mojih sumišljenika, možda bi bilo najbolje da te podsjetim na snježnu grudu koja se kotrlja niz obronak s planinskog vrha. Komunisti su govorili da samo lavina nešto može, a bojali su se na smrt snježne grude. Zato meni osobno nije žao što sam u tim godinama trošio vrijeme i na neknjiževne stvari.“ 

Nakon gašenja Hrvatskog proljeća stigla je hrvatska šutnja koja se prenijela i među Hrvate u BiH po (pri)misli njemačkog aforista Herberta Heckmanna: „Sve se može raditi jezikom: čak i šutjeti!“ Jezik se zna i zavezati, ali samo je pitanje vremena kad će se razvezati. Godine su prolazile, stigle su demokratske promjene. A bilo je i demonkratskih. Hrvati u BiH stekli su nacionalnu, kulturnu i jezičnu jednakopravnost, barem na papiru, ali izmjenama Daytonskog sporazuma hrvatski narod u BiH sve više gubi političku jednakopravnost, a unitaristi nastoje što više izgurati hrvatski jezik iz javnog prostora. Služeći se mišlju Hrvata Frana Kurelca: „Zatareš li narodu jezik, zatro si narod.“ 

Na okruglom stolu održanom u Mostaru 17. listopada 2003. godine, u organizaciji Matice hrvatske Mostar te uz sudjelovanje Sveučilišta u Mostaru, Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, HKD-a Napredak i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne te jezičnih stručnjaka, javnih, prosvjetnih i kulturalnih djelatnika, raspravljano je o položaju hrvatskog jezika, jezičnoj politici i budućnosti hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini. Usvojeni su brojni zaključci, među kojima valja istaknuti to da je službeni naziv jezika kojim se služe Hrvati u Bosni i Hercegovini hrvatski jezik.

U zaključcima stoji da Hrvati u BiH prihvaćaju, njeguju i razvijaju jedinstven hrvatski jezični standard te da je latinica pismo kojim se služe Hrvati u BiH. Ističe se da se nastava u školama i Sveučilištu na prostorima gdje žive Hrvati izvodi sukladno programima na hrvatskom jeziku, a u javnim ustanovama, medijima, nakladništvu nužno je poštivanje jezične norme hrvatskog književnog jezika, sukladno ustavima i zakonima u Bosni i Hercegovini.

„Uviđajući da je u BiH na djelu potiskivanje službene i javne uporabe hrvatskog jezika u prosvjeti, administraciji, medijima i drugim javnim ustanovama, odlučno se protivimo prikrivenim i otvorenim pokušajima unitarizacije u jezičnoj politici i pokušajima stvaranja novog općedržavnog jezika pod bilo kojim nazivom“, stoji u zaključcima.

Preporučuje se promicanje hrvatskog književnog jezika u BiH uz primjenu pozitivnih dostignuća lingvistike kod nas i u svijetu, djelovanje na razvijanju znanstvenih temelja književno jezične politike i davanje prijedloga o primjeni hrvatskog standarda u BiH, djelovanje na podizanju i jačanju kroatističkih kadrova u BiH i dodaje: „U svrhu njegovanja i razvijanja hrvatskog jezika okupljati stručni i znanstveni kadar, definirati organizacijske oblike, promicati i vrednovati znanstveno-istraživački rad, podizati razine kroatističkog obrazovanja i jezične kulture u prosvjeti, medijima i državnoj administraciji te drugim javnim ustanovama.“

Deklaracija o zajedničkom jeziku pod nazivom „Jezici i nacionalizmi“ o navodnom zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa, kojim govori više naroda u više država (u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te Srbiji i Crnoj Gori), s prepoznatljivim varijantama, izazvala je razne kontroverze u BiH. Tu deklaraciju potpisali su i neki hrvatski pisci i intelektualci, a većina je potpuno ignorirala.

Sustavne manipulacije

U bivšoj državi jezici Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bošnjaka (tada Muslimana) nazivani su hrvatskosrpskim (HS), odnosno srpskohrvatskim (SH). No, u današnjoj Bosni i Hercegovini pojavio se naziv BHS, bosanskohrvatskosrpski jezik i književnost! Taj naziv pojavio se u Sarajevskom kantonu-županiji školske godine 2001./2002. No, to je izazvalo oštre prijepore nakon što je Ministarstvo obrazovanja Sarajevskog kantona-županije potaknulo inicijativu oko toga da se jezik koji djeca uče u školama prestane zvati BHS jezikom. Većina jezikoslovaca tvrdi kako je takav naziv jezika neustavna i umjetna tvorevina. 

Mnogi tvrde da bi takvo što trebalo biti i kažnjivo jer se kosi s ustavnim odrednicama o jednakopravnosti jezika u BiH. Hrvatski, bosanski i srpski jezici u BiH ustavna su kategorija. No, s hrvatskim jezikom, jednim od stupova identiteta Hrvata u BiH, unatoč ustavnoj jednakopravnosti s druga dva službena jezika, sustavno se manipulira.

Tako se već više od dva desetljeća ignorira zahtjev političkih predstavnika Hrvata u BiH za kanal na hrvatskom jeziku u okviru javne televizije. Televizija ima vrlo važnu ulogu u oblikovanju jezika gledatelja pa, zahvaljujući prelijevanju signala televizijskih kuća u Hrvatskoj, većina Hrvata u BiH gleda i sluša te programe na svome jeziku. Hrvatski mediji daju značajan doprinos očuvanju i njegovanju hrvatskog jezika među Hrvatima BiH.  

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.