Večernjakov pečat u 18 godina svog djelovanja donio je na pozornicu filmske priče, a upravo takva jedna, prema kojoj je i snimljen film, odigrala se ove godine kad su na 18. Večernjakovu pečatu u kategoriji “Ponos BiH”, potkategoriji “Uspjeh”, priznanje primili Daut Tihić i Dane Vasić iz Srebrenice, ljudi koji su bili smrtni neprijatelji, a danas su nerazdvojni prijatelji. Zbog konteksta priču vraćamo u 1992. godinu, u tmurnu ratnu jesen kad je Daut “ubio” Danu.
- Bilo je to u planinskom selu Miholjevine kod Srebrenice - Srbi su pripremali napad na sela Joševa i Jagodnja. Krenuo sam s nekolicinom vojnika u pomoć ljudima iz tih sela. S uzvisine sam gledao raspoređivanje srpskih vojnika za napad. Odjednom, na nekoliko metara ispred mene, kao iz zemlje iznikao, pojavio se srpski vojnik pridižući se iz klečećeg stava s puškom u rukama. Zapucao sam rafalno i pogodio ga u prsa. Pao je na leđa. Bio sam uvjeren da je mrtav jer sam mu se dobro zagledao u lice. Zapucalo je i dolje oko sela. Ne vidjevši druge vojnike, krenuo sam dalje s namjerom da po povratku uzmem pušku od ovoga kojeg sam ubio. Borba nije dugo trajala, odbili smo napad na sela jer je iznenađenje izostalo mojom pucnjavom. Na povratku, vidio sam da nema ni srpskog vojnika ni puške. Pomislih da su ga njegovi izvukli jer sam po odori znao da se radi o nekoj specijalnoj jedinici. Oni imaju običaj zabaciti kuku pa onda svoje mrtve tako izvući - priča Daut o toj 1992. godini. Međutim, Dane je razjasnio priču.
Razjašnjenje priče
Njegova ekipa krenula je u akciju, a on je krenuo izvidjeti teren za napad. - Imali smo sve informacije i to je trebala biti rutinska akcija. U jednom trenutku nešto je u mojoj blizini krcnulo. Okrenuo sam se i vidio čovjeka s puškom uperenom u mene. Zbog sličnih odora nisam u trenutku bio siguran je li “naš” ili “njihov”. Taj trenutak neodlučnosti presudio je da on bude brži, inače bih ja njega ubio. Nisam čuo pucanje, samo sam vidio kako cijev njegove puške vibrira. Osjetio sam strašan udarac koji me odbacio unatrag nekoliko metara i to je sve čega se sjećam. Kada sam došao k sebi, saznao sam da su me moji izvukli. Vidio sam poderani pancir koji je zaustavio metke i raskomadani kundak puške. To me spasilo. Imao sam sreću da ostanem neozlijeđen - kazao je Vasić. Međutim, godine su prolazile, a Daut je živio s uvjerenjem da je ubio Danu. Sve do jednog susreta 2006. godine. Večer je, Daut sjedi s društvom u kafiću, kad ulazi čovjek i sjeda za susjedni stol. Gleda ga šokirano, a ni čovjeku nije ugodno. Zatim svom društvu govori da je ono čovjek kojeg je ubio, a u društvu mu odgovaraju: “Kako si ga ubio kad je živ?”. Ne mogavši više izdržati, Daut prilazi stolu i govori Dani: “Ja sam tebe ubio”. Dane zbunjeno odgovara: “Kako si me ubio kad vidiš da sam živ?”. I krenuo je razgovor i povratak u tu 1992., suočavanje s činjenicama, pokoje piće, prijateljstvo, čak i poslovna suradnja. Sead Kreševljaković i Emir Kapetanović snimili su o njima dokumentarni film “(Ne)prijatelji” koji je prikazan u sklopu Sarajevo Film Festivala. Večernjakov pečat njihovu je prijateljstvu na 18. manifestaciji odao priznanje u kategoriji “Ponos BiH”, onoj u kojoj su ljudi koji mogu biti primjer cjelokupnom društvu u ovoj zemlji. Daut koji je preživio užas Srebrenice, a potom nekoliko godina proveo u Švedskoj, za Večernjak je ispričao kako se osjećao u Mostaru. - Ostao sam izuzetno ugodno iznenađen i dočekom i organizacijom. Praktički sam ostao bez teksta. Bio sam na festivalima, na događajima, ali nigdje mi se nije svidjelo kao u Mostaru, što sam odmah javio i svom prijatelju Kreševljakoviću, autoru filma o Dani i meni. I supruga i ja s Večernjakova pečata nosimo lijepe dojmove, za ne povjerovati - ističe Daut i dodaje: - Ja sam jedan običan smrtnik, proganja me vlast zbog mog ratnog puta i druženja s mojim prijateljem Danom, pa i zbog tog filma. Kaže da njegova misija ostaje ista i nakon Pečata. - Ja ovdje širim dobrosusjedske odnose. Imam farmu, uzgajam krave, proizvodim i otkupljujem mlijeko pa ga prodajem. Uzimam mlijeko od svih i pokazujem da možemo živjeti zajedno. Nas jedino politika razdvaja. Danin i moj zajednički posao je zaustavljen čim je smijenjen prošli, a došao novi načelnik u Srebrenicu. Sve smo priveli kraju, Klas je došao k nama, plan je bio naveliko proizvoditi sir, kajmak, pa sušnice i hladnjače, što Dane već radi. Međutim, politika nas je zaustavila. Ali, ideja postoji pa se nadamo da će vlast ovdje shvatiti da novac nema nacionalnu pripadnost. Meni je žao što nije ostalo više političara iz RS-a u Kosači da čuju gospodarstvenicu Mladenku Grgić koja posao radi u četirima državama, a i ja kod nje imam osiguranje, i koja zapošljava sve ljude. Osviještena je. Vrijeme je da shvatimo da možemo živjeti zajedno, da moramo raditi i da nacionalistička politika neće pridonijeti boljem životu - ističe Daut Tihić koji živi u rodnim Skelanama kod Srebrenice, na obali Drine.
Dvije strane Drine
Dane Vasić danas živi s druge strane, na obali Drine u Bajinoj Bašti, i bavi se otkupom ljekovitog bilja, šumskog voća, plodova... Ima vlastitu hladnjaču, sušnicu, lanac suvenirnica... - Oduševljen sam cijelim događajem. Sve mi je na Pečatu djelovalo pozitivno i uistinu sam jako iznenađen da jedan takav događaj imamo u našem okruženju - govori nam Vasić i priča o planu zajedničkog posla s prijateljem Dautom. - Ideja o zajedničkom poslu postoji još uvijek. Međutim, vrijeme prolazi i kako sam kratko bio na pozornici pa nisam uspio, sad ovdje mogu reći političarima: dok se oni svađaju, narod odlazi. Ja ne znam na čije glasove oni računaju. Ubija nas “bijela kuga”, djeca se ne rađaju, narod odlazi, ne može se od ovakve politike živjeti - govori poduzetnik Dane i ističe da je on izvan svih političkih okvira. - Ja sam stalno prisutan kako s jedne tako s druge strane Drine, a u Srebrenici sam za pola sata. Radim sve što je moguće da unaprijedim posao. Ja sam čovjek koji vodi računa o poslovima i ekonomskom aspektu života - kaže Dane i nada se da će s prijateljem Dautom što skorije otkočiti proces koji im je usporio zajednički posao. Sa zaključkom da je rat nešto najgore što se može dogoditi, nekoć smrtni neprijatelji, danas nerazdvojni prijatelji, kreću u svoju misiju suživota i pomirenja među ljudima jer samo tako svi društveni procesi mogu krenuti naprijed.•
