Započeo srpanj obilnim pljuskom kiše. Potopom. Mnoge su kuće u Neumu poplavile. U jednom danu pade više kiše nego nekada za cijeli srpanj. More se zamutilo od zemlje. A onda sunce nastavi žestoko peći. Kao u peći. Opet se plaže u priobalju Neuma i Kleka ispuniše kupačima. Pravi ljetni košmar. Sve vrvi, šumori i giba se. Mnoštvo glasova, jezika, zvukova i glazbe u kovitlacu dnevnih zbivanja razlijeva se na sve strane. A more se zapjenilo, raznježilo i zamirisalo zrak solju i jodom. U svoja prozračna njedra mami kupače i nekupače. Zato, prijatelju (ne)znani, oprezno s morem. Postoji izreka – more sve more (može). More te mami i zove. Šapuće ti. Ti mu s pozornošću pristupi. Uzmi malo vode bisernice na dlanove. Umij lice i tijelo. Nekoliko puta. Upoznaj se s morem. Oćuti mu bilo, disaj, dušu. Onda zaplivaj, zaroni, opusti se i opet zaplivaj. More te upoznaje i prepoznaje i prima u svoj slani zagrljaj.
Ovaj mjesec ukrasio sam stihom. Stihove je popratio slikar i pjesnik Vlado Puljić crtežima u tušu. Hrvatski naziv za sedmi mjesec je srpanj. Ime je dobio po srpu. Drugi nazivi za srpanj su srpen, mali srpen, jakopovščak (po blagdanu sv. Jakova Starijeg, apostola, 25. srpnja), jakovšćak, žetvaj i ilinščak. Latinski naziv je iulius, po gregorijanskom kalendaru, u čast Julija Cezara. Dok se u lipnju redaju mnogobrojni blagdani, cijeli srpanj je posvećen Predragocjenoj Krvi Kristovoj. Blagdan Predragocjene Krvi odavno se slavi, ali se tek u 19. stoljeću ovo slavljenje odvija u čitavom svijetu. Poslije Drugog vatikanskog koncila ovaj blagdan je isključen iz kalendara, ali se zavjetna misa slavi bilo kada u srpnju. Srpanj je blagoslovljen ovom velikom Kristovom svetkovinom. Pozabavimo se srpom po kojem je sedmi mjesec dobio ime.
Današnja alatka srp napravljena je od specijalnog čelika. Ima polukružni oblik i drveni držak. S unutarnje strane ima, obično, nazubljenu oštricu. Srp je korišten već u mlađem kamenom dobu. Bio je to kamen izrađen u obliku luka koji je bio brušen s unutarnje strane. Kasnije su se u tu svrhu koristili rogovi i kosti. U brončano doba rabili su se plitko lijevani srpovi od bronce i kose, a u željezno doba te alatke su lijevane od željeza. Kasnijim razvojem spomenute alatke izrađuju se od čelika. Postupno u uporabu za kosidbu žita i trave ulaze sljedeće alatke: srp, kosač, kosa, čekić, nakovanj, vodilica i vodir (brus). Čekić i nakovanj služe za izoštravanje oštrice kosača i kose, a brus za brušenje oštrice. Srp i čekić se, dakle, koriste za obavljanje raznih poslova od samih početaka ljudskog postojanja na Zemlji. Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja. Mislio je i na paloga čovjeka i evo mu darova za njegov opstanak. Srp, čekić i čovjek opstali su do danas. U nedavnoj prošlosti čovjek u svojoj darovanoj slobodi ukrsti srp i čekić (simbol komunizma) kako bi zasjenio Kristov križ. Prvi ljudi bijahu Adam i Eva. Bog ih stvori da budu jedno i da rađaju potomstvo. Tako se rađa obitelj, slika Presvetog Trojstva. Obitelj je Crkva u malom. Sastavljena je od božanskog i ljudskog elementa. Čovjek današnjice u svojoj slobodi pokušava stvoriti ''obitelj'' po rodnoj crti kako bi zasjenio Božju obitelj.
Prolazi moda srpa i čekića, dolazi novo doba koje može skupo stajati čovjekov opstanak na svijetu. No vrijeme koje neumoljivo teče reći će svoje i Onaj koji vremenom upravlja. Reći ćemo – sve u svoje vrijeme. Tek negdje u drugoj polovini prošlog stoljeća za kosidbu se počinju rabiti kosilice i kombajni. Trebalo je više tisuća godina da prođe od uporabe srpa, kosača i kose do suvremenih kosilica, vršalica i kombajna. Ovaj prelazak na suvremene strojeve trajao je svega nekoliko desetljeća. Kosa, kao predmet umjetničkog djela, najbolje se oslikava u pripovijetci hrvatskog nobelovca Ive Andrića. Seljak Vitomir na tržnici kupuje kosu. Kako izabrati pravu? Težak je to i neizvjestan posao. Andrić umjetnički oživljava kosu, s kojom se suočava iskustvo, mudrost i snalažljivost jednog seljaka. Izgleda, neće se prevariti ni trgovac ni kupac. U mome rodnom mjestu postoji i danas mnogo živih svjedoka koji su prošli put od srpa do suvremenog kombajna. Sve u jednom kratkom ljudskom životu. Svjedok sam toga stanja. Za ranog djetinjstva, sjećam se, žito se kosilo srpom. Postojao je u to vrijeme i kosač, ali se više rabio srp da se ne bi izgubio koji klas pšenice. U to vrijeme uzgajale su se tri glavne poljodjelske kulture, pšenica, loza i duhan. Žetva i vršidba pšenice bio je najteži posao. Žetva bi trajala nekoliko dana. Obično bi se skupila moba (domaći žeteoci i bliži susjedi), srpom su želi rukoveti žitarica koje su se skupljale u naklađaje i konačno snopove. Snopovi su se vezali užadima. Užad se pravila od grabovih ili konopljinih mladica koje su prethodno stajale u vodi nekoliko dana, a onda su se mladice uvijale i od njih pravila užad. Snoplja su se donosila na guvno koje je obično bilo popločano. Vršidbu su obavljali konji. Drvenom lopatom slama i zrnje su se bacali u vis u popodnevnim satima kada ima dovoljno vjetra kako bi se slama odvojila od pljeve. Slama se smještala u pojate, a zrnje nasipalo u harare (vreće od kozje kostrijeti). Na ovim gumnima u jesen i zimskim mjesecima igrao se linđo.
Postupno i s velikom strepnjom prešlo se u kosidbi na uporabu kosača. Prava revolucija, a i veselje mlađeg svijeta, bila je uporaba kose. Sve je onda išlo puno brže. Stariji svijet je to nerado odobravao. Poslije kosidbe žita trebalo je zaći po strništu i skupljati otpalo klasje. To se u narodu zvalo pabirčenje. Sjećam se spomena starozavjetne Noemi i njezine snahe Rute koje se vraćaju s Moapskih poljana u Judinu zemlju i u vrijeme žetve pabirče klasove ječma. Ruta s Boazom porodi sina Obeda, oca Jišajeva. Jišaj je otac Davidov. Bijaše to prije nekoliko tisućljeća, a evo u našim krajevima sve se donedavno pabirčilo klasje koje bi nakon kosidbe ostajalo na strništu njiva. Ubrzo dospješe u moj rodni Gradac kosilice, vršalice i kombajni. Prestade se pabirčiti klasje. Naroda je sve manje, a i njiva zasijanih žitaricama. Obradive površine se postupno pretvaraju u ledine, pašnjake i tratine obrasle raznim biljkama i travama. Tako je i u širem okolišu. Srpanj je sladak kao srk sladora iz čaške poljskog cvijeća. Srpanj je lijep kao sijerak, svećica, sipanica i sipan. Kao srčenjak, stolist, smiljika, suručica. Kao sikavica, slačica, steža, sitnolista. Srpanj svekolik, srcolik, srhom sreće srće san. Snohvatice. A tek druge trave, bilje, obilje, milje života što se rađa, raste, živi, umire i obnavlja se… Što reći! Nije li to neki znak, upitnik, uskličnik, smjerokaz! Čovjeku je dano da se očituje i odgonetne zagonetku. Ne, ljudi nisu apsolutni gospodari svijeta. Bog im je dao da gospoduju ovom zemljom, ali savjesno, promišljeno i odgovorno. U ovim vrelim danima valja nam se uputiti na jednu od mnogobrojnih neumskih plaža. Oćutjeti draž i ljepotu ljeta, ugodu mora i prelijepe slike Kleka koji tone u more poput golemog kamenog polipa. Neumsko more, Malostonski zaljev i poluotok Klek prekrasne su oaze prirode i ekološki zaštićena područja i po međunarodnim konvencijama. Ovaj dragulj prirode treba čuvati kao najdragocjeniji dar, kao kutak neba. Čovječe, ne kockaj se time. Držimo se toga, a priroda će nam uzvraćati svom divotom i mnogim blagodatima.
