Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Završni čin istodobnog umiranja “velike Srbije” u BiH, C. Gori i na Kosovu

25. veljače 2020. u 07:00 1764 prikaza

Biblijsku pouku: “Tko se mača laća, od mača će i poginuti” na surov način osjetili su Srbi na svojoj koži. Devedesetih prošlog stoljeća započeli su rat za “veliku Srbiju”, a tri desetljeća poslije na tom, za njih nedosanjanom, teritoriju egzistiraju četiri samostalne države - RH, BiH, Kosovo i Crna Gora. I u svakoj se Srbi sada, kao manjinski narod, bore za političko preživljavanje. Žarišta su im se gotovo istodobno otvorila u svim tim državama, a u njima većinski narodi danas se Srbima u miru osvećuju političkim sredstvima.

Jedino ih je Hrvatska porazila u ratu. O njihovoj samouvjerenosti u ostvarivanju velikosrpskog projekta SANU najbolje svjedoči činjenica kako su prije “Oluje” (siječanj ‘95.) odbili Plan Z4 koji su im ponudili Amerika, Rusija, EZ i UN. Oni su im, na zaprepaštenje hrvatskih vlasti, nudili državu u državi koja bi se zvala Republika Srpska Krajina. Prema tom planu, Srbi su u RH trebali imati kompaktan teritorij te svoje zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu, sudove, policiju, zastavu, grb, novac… Iako bi Z4 ozakonio srpsku agresiju, njima je i to bilo premalo. Htjeli su više. Planirali su ujedinjenje “srpskog teritorija” u Hrvatskoj i BiH s maticom Srbijom i Crnom Gorom. “Bljesak” i “Oluja” otpuhali su njihove snove. Krajina je poražena, a hrvatska pobjeda dovela do Daytonskog sporazuma. Jedino su njime profitirali Srbi u BiH. Dobili su tamo pola države.

Četvrt stoljeća nakon rata uzdrmani su temelji srpskog entiteta u BiH. Ustavni suci, među kojima i tri stranca, oduzeli su im poljoprivredno zemljište. Čini to 3,5 posto srpskog teritorija koji će biti uknjižen na državu BiH. Vjerojatno djelomice i onoga kroz koji bi od Bijeljine do Banje Luke trebao prolaziti ruski plinovod. Ovom odlukom buduća ruska investicija više neće biti pod kontrolom RS-a, već službenog Sarajeva. Srbi strahuju da nakon razvlašćivanja od poljoprivrednog zemljišta slijedi oduzimanje šuma, rijeka, cesta… Sve dok RS potpuno ne nestane. U Banjoj Luci zbog toga je opsadno stanje.

Jednako kao i u Crnoj Gori. Nekada ju je Beograd doživljavao kao svoje “drugo oko” u srpskoj glavi. Tamošnje vlasti donijele su Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Srpskoj pravoslavnoj crkvi oduzele su imovinu. A to znači - vraćaju Crnoj Gori oko 66 posto srednjovjekovnih pravoslavnih manastira, desetke crkava i brojne nekretnine neprocjenjive vrijednosti. Zapravo, Podgorica im, kao i u BiH, uzima teritorij i presijeca Beogradu kanal u provođenju politike preko ove bogate vjerske zajednice. Zato i tamo Srbi svakodnevno prosvjeduju (litije) tražeći ono što im Milo Đukanović neće vratiti. U rat ne smiju jer Crnu Goru štiti NATO-ov kišobran.

Srbima je osobito bolan gubitak njihove “svetinje”, Kosova. Od tvrdog stava da ga se nikada neće odreći, danas su došli do toga da bi se zadovoljili mrvicama. Pregovara se da se sjever Kosova, koji većinski naseljavaju Srbi, pripoji Srbiji, a područje na jugu Srbije, koje većinski naseljavaju Albanci (Preševska dolina), Kosovu. Svi su svjesni da prekrajanje granice i na tako malom području može izazvati nesagledive posljedice, ne samo za Balkan. Zastoj u dijalogu nastao je zbog uvođenja stopostotnih pristojbi na robu iz Srbije (i BiH), što je bila osveta Prištine za kampanju Srbije za povlačenje priznanja kosovske neovisnosti.

U ostalim dvjema republikama bivše Jugoslavije, Sjevernoj Makedoniji i Sloveniji, živi simboličan broj Srba. Vjerojatno zato tamo i nemaju većih problema. Pokrajina Vojvodina također bi ih rado napustila. Prijateljska, ali pragmatična Rusija daje im tek deklarativnu potporu. Prepoznaje da je obračun sa Srbima, zapravo, upozorenje i njima da nisu dobrodošli na Balkan.

Slobodan Milošević i njegov ideolog Dobrica Ćosić nisu mogli ni pretpostaviti kako će zamišljena “velika Srbija” do Karlovca, Ogulina, Karlobaga i Virovitice danas biti svedena na Beogradski pašaluk. Koji, baš zbog te svoje prošlosti, ne smiju braniti svoje sunarodnjake. Znaju, kada bi pokušali, NATO bi uzvratio. Već su osjetili njihovu odmazdu.

Srbe zato danas više nitko ozbiljno ne shvaća kada najavljuju pripajanje ili osvajanje “svetinje” Kosova, “bratskog” RS-a i “drugog oka” Crne Gore. U RH, zbog prošlosti, Srbi s osjećajem krivnje samo nijemo sliježu ramenima. Iz Beograda nemoćno šire ruke. Od njihove nekadašnje ratoborne krilatice “SSSS – Samo sloga Srbina spašava” ostao je “SSSS” drugog značenja: “Samo strah Srbina spašava”. Upozorava ih što bi značila nova prijetnja ratom. Sve je prolazno osim straha. Osobito kada zbog njega morate vratiti mač u korice.