Godine 1889. na udaljeni novozelandski otok Great Island puštene su samo četiri koze. Ideja je bila praktična: životinje su trebale poslužiti kao izvor mesa za ljude koji bi u budućnosti mogli doživjeti brodolom i ostati zarobljeni na otoku.
Nitko tada nije mogao znati koliko će ta odluka promijeniti otočni ekosustav. Koze su se počele brzo razmnožavati, a njihova je populacija do početka 20. stoljeća narasla na nekoliko stotina. Kada su ih 1946. godine konačno odlučili ukloniti, na otoku su pronađene i odstrijeljene 393 koze.
Great Island, danas poznat i pod maorskim nazivom Manawatāwhi, dio je skupine Three Kings Islands, smještene sjeverozapadno od Novog Zelanda. Otok je izoliran i poznat po specifičnoj flori i fauni, zbog čega je posebno osjetljiv na unošenje novih vrsta. Koze su na otoku imale obilje hrane i nisu imale predatore koji bi kontrolirali njihovu brojnost.
Počele su intenzivno brstiti autohtonu vegetaciju, osobito širokolisne biljke. Posljedice su bile ozbiljne. Prirodoslovac E. G. Turbott izvijestio je o velikim promjenama na otoku, uključujući gubitak gotovo trećine autohtonih vrsta šumskih ptica. Stradale su i neke morske ptice te mali sisavci koji su izgubili zaklon i pogodna mjesta za život nakon što je vegetacija bila uništena, a tlo izgaženo.
Drugi izvori navode da su neke biljne vrste bile dovedene gotovo do nestanka. Novozelandski Department of Conservation ističe da su pojedine biljne populacije bile toliko smanjene da su neke vrste preživjele tek u vrlo malom broju primjeraka. Botaničar Thomas Cheeseman, koji je otok posjetio krajem 19. stoljeća, zabilježio je niz biljnih vrsta koje kasnije više nisu pronađene. Novozelandski Geographic navodi da se njihov nestanak pripisuje, barem dijelom, djelovanju koza.
Danas se ostavljanje domaćih životinja na izoliranom otoku može činiti potpuno nerazumnim, ali takva je praksa nekada imala vrlo praktičnu svrhu. Mornari i kitolovci na udaljene su otoke ostavljali koze kao svojevrsnu živu zalihu hrane za brodolomce ili buduće putnike. Great Island nije bio iznimka. Koze su ondje uvedene upravo kako bi potencijalnim brodolomcima osigurale izvor hrane. Problem je bio u tome što je ono što je čovjeku predstavljalo korisnu zalihu hrane za nekoliko životinja u izoliranom ekosustavu moglo prerasti u potpuno nekontroliranu populaciju.
Do 1946. godine postalo je jasno da koze nanose preveliku štetu otočnoj vegetaciji. Tada je pokrenuta akcija njihova uklanjanja. Ekspedicija je na otoku provela oko pet tjedana, a na kraju su odstrijeljene 393 koze. Izvori se razlikuju oko konačnog broja – u jednom povijesnom izvještaju navodi se 393 ili 398 – no znanstveni radovi koji se pozivaju na Turbottov izvještaj navode 393. Nakon uklanjanja koza počela se obnavljati vegetacija. Istraživači su zabilježili pojavu nove trave i zeljastih biljaka, a dugoročno se šumska vegetacija počela vraćati. No šteta nije u potpunosti nestala njihovim odlaskom.
Neke vrste koje su bile zabilježene na otoku prije dolaska koza kasnije više nisu pronađene, dok su neke rijetke biljke bile svedene na samo jedan preživjeli primjerak. Department of Conservation navodi da je jedna od posebno ugroženih vrsta, Pennantia baylisiana, bila smanjena na samo jednu jedinku.
Otvori KEKS Pay
