U jednom od najpotresnijih prizora "Plodova gnjeva" John Steinbeck opisuje naranče koje se uništavaju dok ih promatraju gladni ljudi. Plodovi postoje, ljudi ih trebaju, ali između jednih i drugih stoji sustav kojemu je prihvatljivije uništiti hranu nego poremetiti vlastitu računicu. Najmučnije u toj slici nije glad, nego trenutak u kojem čovjek prestane biti dovoljan razlog da se ono čega ima podijeli s onim koji nema.
Gotovo stoljeće poslije Bosna i Hercegovina ima vlastite, administrativno urednije verzije istog apsurda. Revizorska izvješća institucija BiH pokazuju da je šef kabineta ministra obrane, nakon stjecanja uvjeta za mirovinu, dobio 23.935 KM otpremnine, a potom ponovno imenovan na isto radno mjesto. Nije riječ o usamljenoj pravnoj akrobaciji. Jedan od savjetnika predsjedateljice Vijeća ministara Borjane Krišto razriješen je dužnosti, primio 19.440 KM otpremnine za odlazak u mirovinu i još istoga mjeseca ponovno imenovan na istu poziciju.
Kad dva različita kabineta otkriju isti način da odlazak pretvore u bonus za ostanak, slučajnost već zvuči kao uvreda inteligenciji. Najneugodnije je što pritom možda nitko nije prekršio zakon. Država je vlastita pravila prilagodila sebi toliko dobro da ih više ne treba zaobilaziti: dovoljno ih je dosljedno koristiti.
Građanima se pritom gotovo više ništa i ne objašnjava, valjda zato što se nakon dovoljno godina vlast počne ponašati kao da je proračun sama zaradila. "Proračunski novac" nije nikakav državni novac: prije nego što je završio u zajedničkoj blagajni, bio je nečija plaća, nečiji račun u trgovini i nečiji radni sat. Zato pitanje kako se troši nije nepristojnost, nego pravo onih koji su ga tamo ostavili.
U istoj zemlji oko 18.000 ljudi ovisi o javnim kuhinjama, dok se godišnje bacaju stotine tisuća tona hrane. Nema tu velike tajne. Hrane ima, gladnih ima, samo smo između njih uspjeli izgraditi dovoljno loš sustav da jedno ne stigne do drugoga.
Dvije vijesti zapravo govore o istoj državi. Kada gotovo 24.000 maraka treba stići do čovjeka koji očito nikamo ne odlazi, sustav bez problema zna što i kako. Kada višak hrane treba stići do čovjeka bez ručka, odjednom nitko ništa ne zna. Iza toga ostaje dublji problem: godinama smo pomicali granice normalnog sve dok čovjek nije završio na rubu, a mi taj rub počeli zvati sustavom.
Privilegij kod nas više ni ne izaziva pravi bijes. Previše smo ih vidjeli i previše puta već znali kako će sve završiti. Zato nova povlastica samo potvrdi staru sumnju, dok čovjek pred javnom kuhinjom postane toliko običan dio pejzaža da ga jedva primjećujemo.
Kod nas, uostalom, nikada ne nedostaje objašnjenja zašto se nešto ne može. Roditelju nema mjesta u vrtiću, za siromašnog čovjeka sredstva nisu predviđena, mladoj obitelji ostaje čekati da se jednom otvori novi program. Sustav pokazuje zadivljujuću maštovitost kada treba pronaći put do povlastice, a brutalnu racionalnost kada običnom čovjeku treba objasniti zašto za njegovu potrebu nema novca.
Tu se otkriva mnogo stvarnija podjela Bosne i Hercegovine od onih koje crtamo po nacionalnim i administrativnim kartama: između ljudi za koje sustav gotovo uvijek pronađe rješenje i onih kojima gotovo uvijek pronađe razlog zašto ga nema.
Steinbeckovi gladni ljudi gledali su kako pred njima propada hrana koju nisu mogli uzeti. Mi smo isti apsurd samo učinili pristojnijim: preveli smo ga na jezik propisa, otpremnina, javnih kuhinja i urednih statistika, pa više ne smrdi kao polje trulih naranči. Pitanje je ostalo isto: što vrijedi obilje društvu u kojem čovjek u potrebi prestane biti mjera zajedničke odgovornosti i postane teret koji treba skloniti s puta?
Društvo najviše izgubi onda kada se pomiri s onim što ga je nekoć vrijeđalo. Najskuplja riječ koju smo ovdje naučili izgovarati možda je ona koju smo prvi put rekli sliježući ramenima: navikli smo.
Otvori KEKS Pay
