Travničanin Ivo Andrić 1961. godine primio je Nobelovu nagradu za književnost, a Sarajlija Vladimir Prelog 1975. za kemiju. U bivšoj državi još jedan Hrvat, Vukovarac Lavoslav Ružička, 1939. godine nagrađen je Nobelom, također za kemiju, a katolkinja, Makedonka Majka Tereza, 1979. za mir. Ovih četvero nobelovaca mnogi pripisuju svojima zbog nacije i vjere. Srbi prisvajaju katolika Andrića, a Hrvatska ga, a osobito Preloga, uvrštava među svoje velikane. Njihova domovina jedva čeka da se legalizira da se i ova dva Hrvata “isele” iz BiH. Prijepori oko njihove nacionalne i vjerske pripadnosti daju im još više na značaju. Međutim, ima i drukčijih slučajeva. Za koje postoji nezainteresiranost iz neznanja i sljepila. Kao za onaj iz listopada prošle godine.
Tada je Svjetski program za hranu Ujedinjenih naroda (WFP) dobio Nobelovu nagradu za mir. U obrazloženju je stajalo da je dobiva za svoje napore u sprječavanju gladi te borbe da siromaštvo ne postane oružje ratova i sukoba. Najveća svjetska humanitarna organizacija, koja ima tisuće članova, svake godine osigurava pomoć u hrani za više od 100 milijuna ljudi u 88 zemalja. Među njima je i 12 humanitarnih djelatnika iz BiH. Dakle, 12 onih koji su dio kolektivne Nobelove nagrade. Veliki ljudi iz različitih dijelova BiH, pripadnici svih nacionalnosti i profesija razasuti diljem svijeta, našli su se u široj misiji pomoći čovječanstvu. Kao dio Svjetskog programa za hranu UN-a nagrađeni su najvećim priznanjem, a da to u njihovoj domovini gotovo nitko nije znao.
Kao što je to radio svih proteklih 20 godina, Večernjakov pečat i ovoga je puta svojim reflektorima osvijetlio “male ljude velikih djela” koji su nepravedno u sjeni nekih drugih, često lažnih zvijezda. Pronašli smo ih diljem svijeta. Među brojnim uspješnima čak i 12 nobelovaca. Večernjakov pečat upravo je njih u petak proglasio Osobom godine. A oni su: Denis Ćorić iz Mostara, Aida Filipović iz Sarajeva, Zlatan Milišić iz Sarajeva, Dragica Pajević Alp iz Banje Luke, Dragan Močević iz Mostara, Davorka Garagić iz Tuzle, Snježana Leovac iz Sarajeva, Alen Hodžić iz Cazina, Nataša Nadaždin iz Mostara, Mirjana Kavelj iz Sarajeva, Asja Hadžihasanović iz Sarajeva i Marija Vučina iz Stoca. Dakle, oni su i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci, i ostali. I iz svih krajeva BiH danas rade u svim krajevima svijeta. Skromno, samozatajno, nekolicina ih se uspjela javiti iz misija kako bi zahvalila na nagradi i pozdravila sunarodnjake. I tako su tu noć gledatelji u bh. mraku primijetili istinske zvijezde. Odmah nakon Pečata koji je uime nagrađenih primio, Denis Ćorić počeo je pakirati kovčege za Siriju.
Možda i žalosnija od te činjenice nezainteresiranosti za bh. nobelovce jest ona kako se malo zna da po cijelom planetu u toj i drugim misijama rade tisuće drugih Hercegovaca i Bosanaca. Mnogi su morali otići drugdje kako bi postali uspješni i u raznim drugim djelatnostima - od znanosti i umjetnosti do gospodarstva i sporta. Bosna i Hercegovina nema čak ni bazu podataka o svojoj dijaspori, a pogotovo ne plan kako zadržati mlade, sposobne ljude. Mnogi od njih svoje su velike karijere ostvarili tek u susjedstvu, Europi, Americi… Ili, kao nobelovci, u dalekoj Siriji, Tanzaniji...
Srećom, Bosna i Hercegovina danas nije država kojoj je potrebna pomoć organizacija kao što je Svjetski program za hranu UN-a. A nekada ju je itekako koristila. U ratu i poraću osjetila je što znači ovisiti o humanitarcima. Na nju se čak opasno i naviknula. Dijelu građana postala je stil života. BiH su poslane milijarde novčane pomoći. Mnoge su potrošene na sumnjiv način.
Međutim, BiH danas treba drugu vrstu pomoći. Onu u stvaranju normalne, uređene, funkcionalne države u kojoj će se pripadnici svih triju naroda i ostali osjećati zadovoljnima. Treba joj ustavno-pravni okvir unutar kojega će se stimulirati izvrsnost. Sadašnji politički sustav promovira sve, samo ne to. Onaj tko uspije pronaći formulu za funkcioniranje BiH mogao bi biti novi kandidat za Nobela. Do tada na Večernjakovoj i drugim pozornicama pljeskat ćemo onima čiji su rezultati plod individualnih sposobnosti, a ne onima koji su ih ostvarili zahvaljujući sustavu, odnosno uređenom društvu.
Sadašnji ambijent, usto što ne promovira izvrsnost, čak i one koje su uspjeli gura u blato. Ili barem na njih gleda podcjenjivački. Vjerojatno tako i 12 nobelovaca neće doživjeti društvenu satisfakciju. Žalosno je ako zahvalnost za ono što rade bude samo dodijeljeni Večernjakov pečat. Koji je i ove godine zbog promoviranja uspješnih ljudi i pozitivnih vrijednosti pokazao drugu, ljepšu stranu Bosne i Hercegovine. Onu koja se, nažalost, malo vidi baš zbog one druge, tamne strane medalje.
Bez obzira na sumornu sliku u koju je Bosna i Hercegovina obojena, uspjesi će ipak kad-tad doći na vidjelo. Ili, kako bi rekao nobelovac, Travničanin Ivo Andrić: “Dok god ima mraka, ima i svanuća!”•
