Formalno, službeno, ponegdje i svečano, obilježen je još jedan Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine. Državni je to praznik, a povod mu je referendum o neovisnosti BiH na kojemu je 29. veljače i 1. ožujka 1992. većina građana glasala za osamostaljenje, put kojim su krenule i druge republike bivše Jugoslavije.
No za razliku od većine, pa možda i svih drugih država na svijetu, u BiH se taj praznik priznaje na samo pola državnog teritorija. Štoviše, u entitetu Republika Srpska smatraju ga provokacijom jer podsjećaju da su Srbi uglavnom bojkotirali referendum, a toga dana na svadbi u Sarajevu ubijen je i jedan Srbin pa je to, iz njihove perspektive, bio i uvod u rat.
Hrvati se pak ne odriču 1. ožujka i neovisnosti BiH, ali upozoravaju na to da ta država danas nije ona za koju su glasali na referendumu – država triju ravnopravnih konstitutivnih naroda. Poznato je da Hrvati u postdaytonskoj BiH nemaju jednaka kolektivna prava kao Bošnjaci i Srbi, što se najjasnije ogleda stalnim preglasavanjima i nametanjem političkih predstavnika u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.
Tako na proslavi 1. ožujka kao Dana neovisnosti BiH već godinama uglavnom inzistiraju Bošnjaci. Manifestacijski se identificiraju s državom BiH i pomalo romantičarski govore o tom datumu ignorirajući komentare iz RS-a koji osporavaju i sam praznik. Ovogodišnji Dan neovisnosti BiH je dočekala u možda i najvećoj poslijeratnoj krizi jer nakon osuđujuće presude Miloradu Dodiku vlasti RS-a donose propise kojima se suspendiraju ovlasti državnih institucija na teritoriju tog entiteta. Najavljuju povratak na "izvorni Dayton", a prve su im na udaru pravosudne i sigurnosne institucije na državnoj razini.
Ova, ali i brojne druge političke krize s kojima se BiH suočavala u postdaytonskom razdoblju pokazuju, nažalost, da je stvarna neovisnost u punom značenju te riječi vrlo upitna. Jer, kao i svaki put dosad, rješenje se očekuje i traži od stranaca. Stalno prizivanje međunarodnog intervencionizma ne ide u prilog neovisnosti BiH. Oni koji najviše govore o toj državnoj neovisnosti kritiziraju visokog međunarodnog predstavnika što ne koristi svoje ovlasti i ukloni probleme koje pravi Milorad Dodik. Da je BiH doista neovisna, ključne odluke ne bi očekivali od "međunarodne zajednice", već bi ih, kao u ostalim državama, rješavali izabrani domaći dužnosnici i institucije. Sve dok sama ne bude mogla rješavati svoje unutarnje probleme i prijepore, BiH nema puno razloga za proslavu državne neovisnosti.
Pa čak i ova aktualna kriza izvorište ima u odlukama koje su rezultat međunarodnog protektorata u BiH. Naime, iako je proteklih godina Dodik povlačio mnoge poteze koji su mogli biti povod za reakciju pravosuđa, na optuženičku je klupu sjeo tek kada je prekršio odluku stranca, visokog predstavnika Christiana Schmidta. I to po zakonu koji opet nisu donijele institucije države BiH, već ih je nametnuo Schmidt.
I sada, kada je osuđujuća presuda donesena, a Dodik krenuo u razvlašćivanje države, opet su sve oči uprte u strance. U sigurnosnom smislu očekuju se reakcije EUFOR-a i NATO-a, a u političkom SAD-a i EU, izravno ili preko OHR-a i Schmidta. Najveći doprinos stvarnoj neovisnosti BiH kao države dat će sami njezini lideri kada preuzmu odgovornost dobivenu na izborima i hrabro riješe probleme koji ovu zemlju drže u živom blatu. To što su stranci kumovali mnogima od tih problema, nije i ne smije biti izgovor domaćim političarima da ih ne rješavaju. Dokle god to ne učine, BiH će, umjesto Dana neovisnosti, slaviti Dan ovisnosti.
