Naslovnica Kolumne

Priče o promjeni granica na Balkanu intenzivnije su danas nego prije 20 godina

07. svibnja 2019. u 07:00 1061 prikaza

Šest predsjednika i premijera zemalja jugoistočne Europe okupit će se sutra u Sarajevu na summitu organiziranom u okviru godišnjeg sastanka Odbora guvernera Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Sukladno prirodi događaja, predsjednici Crne Gore, Kosova i Srbije Milo Đukanović, Hashim Thaçi i Aleksandar Vučić te premijeri Albanije i Sjeverne Makedonije Edi Rama i Zoran Zaev s predsjedateljem Vijeća ministara BiH Denisom Zvizdićem razgovarat će prvenstveno o ekonomskoj suradnji i vjerojatno poslati poruku kako je ova regija sigurna za investiranje.

Pitanje je, međutim, koliko će ovu njihovu poruku potencijalni ulagači, ali i svi drugi, shvatiti ozbiljno. Treći put u pola godine u istom ili nešto proširenom sastavu sastaju se regionalni lideri, ali stvarnih poboljšanja u međusobnim i zajedničkim odnosima nema. Koliko je “balkanska bačva baruta” opasna i nepredvidiva, uvjerili su se prije desetak dana i njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron na sastanku s regionalnim čelnicima u Berlinu. Konkretan rezultat tog skupa bio je poražavajući, bez obzira na pokušaje organizatora i sudionika da friziranim izjavama daju neku snagu. To što je uspjehom proglašena činjenica kako se razgovaralo dovoljno govori koliko su tanki rezultati berlinskog summita.

Isto se može reći i za onaj bruxelleski i druge prijašnje regionalne summite kojima su nazočili čelnici vodećih zemalja EU-a. Nema onda razloga nadati se kako bi i sutrašnji sarajevski skup mogao ponuditi nešto više. A manje od dosadašnjih svakako ne može. Iz dana u dan, pa i rezultatima ovakvih skupova, samo se potvrđuje kako je EU nesposoban (sam) raspetljati balkanski čvor. Zaokupljen vlastitim, EU nema ni snage, a nekada se čini ni volje, riješiti probleme u svom predvorju.

A oni su iz dana u dan sve veći. Priče o promjenama granica na Balkanu danas su intenzivnije nego prije 20 godina. Situacija u Sjevernoj Makedoniji samo je naizgled smirena, nefunkcionalnost i prijepori unutar BiH postaju kroničan problem, dok je odnos između Srbije i Kosova na razini onoga što se naziva “zveckanjem oružja”. Čak je i višegodišnja uspješna priča o bescarinskoj trgovini na jugoistoku Europe urušena. Dodatno crnilo ovakvoj slici Balkana daje migrantska kriza koja je, uz humanitarno i političko, i sve ozbiljnije sigurnosno pitanje.

Porazno je sve to za bruxellesku administraciju, ali još i više za sve umornije lokomotive Unije – Njemačku i Francusku. Od njih se očekuje da i u ovom pitanju, kao uostalom i svim drugima, budu predvodnici EU-a. Trakavica s Brexitom zajednički je, a približavanje kraja mandata i unutarnji socijalni potresi zasebni problemi koji umanjuju stvarnu snagu dvojca Merkel – Macron izvan Unije.

Posebno je pitanje koliko je osovina Berlin – Pariz danas uopće postojana i jesu li doista interesi i politike dvaju europskih centara sinkronizirani. Treba priznati i da na Balkanu njihova moć opada razmjerno rastu utjecaja nekih drugih velikih svjetskih sila poput Rusije, Kine ili Turske. Zato se sve češće oči upiru prema Washingtonu. SAD više nije jedina supersila na svijetu, ali za nestabilni jugoistok Europe to je i dalje autoritet broj jedan.

Teško je i zamisliti kako bi netko drugi, osim Amerikanaca, mogao dovršiti balkansku priču iz devedesetih godina. Sve što je nakon krvavog početka tog desetljeća urađeno na Balkanu, urađeno je uz kreaciju, pomoć ili suglasnost Amerike. Od Washingtonskog i Daytonskog sporazuma u BiH do zaustavljanja rata na Kosovu, rješenja pitanja imena Makedonije do prijma većine zemalja u članstvo NATO-a - ništa od toga ne bi se dogodilo bez aktivnog sudjelovanje SAD-a.

Iako često kritizirana, američka uloga Velikog Brata često se nametala kao jedino rješenje. Jugoistok Europe danas se nalazi pred zidom, a njega može preskočiti ili srušiti samo uz pomoć jake sile. Regionalni i europski summiti ne odmažu, ali i ne pomažu. Zato ni od ovog sarajevskog ne treba puno očekivati.