Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Može li pljesak Zagrebu iz Beograda i BiH zatopliti odnose posvađanih naroda

24. ožujka 2020. u 07:00 878 prikaza
Foto: Fena

Nakon požara, poplava, oluja... stigli su virusi, potresi... Po svijetu nevidljivi ubojica sije smrt. COVID je nemoćne utjerao u skloništa njihovih domova. Natpisi “Ostani doma” u Zagrebu su se doimali kao ruganje drugog ubojice (potresa) dok ih je istjerivao iz zgrada. “Bježite van!”, naređivao je strah. A vani, u ledenom proljeću, lepršali su snijeg i virus. Zajedno. Kamo se skloniti od hladnoće, virusa, potresa, straha?! Nadopunjuju se nesreće u svojoj okrutnosti. Izrodile su i drugu prijenosnu bolest – paniku. Prestrašeni građani raširenih ruku u nebu traže spas. Superiorna ljudska civilizacija nemoćna je. Priroda nas je na surov način opomenula kako smo joj se zamjerili. Čovječanstvo je do korone nije ozbiljno shvaćalo. Uništavali smo je. Na globalno zatopljenje nismo se obazirali. S planetom smo se ponašali kao da je naš. A nije!

U jednom od najdojmljivijih pisama iz davne 1854. godine koje je, navodno, napisao indijanski poglavica Seattle “velikom bijelom poglavici” u Washingtonu, u kojem je objašnjavao zašto ne može prodati indijansku zemlju, stoji: “Zemlja ne pripada čovjeku.

Čovjek pripada zemlji”.

- Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplinu zemlje. Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti? Svaki djelić ove zemlje svet je mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaki zujeći kukac, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drvetu prožeti su sjećanjem na crvenog čovjeka - pisao je poglavica.

Upozorio je da smo “dio zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre; jelen, pastuh, veliki orao – braća su nam. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek – sve pripada istoj obitelji”.

Danas njegovo pismo, nakon više od stoljeća i pol, aktualnije je nego kada ga je pisao. Čovjek je otimao i prodavao zemlju za pohlepe svoga bogaćenja. Zaboravio je da nije njegova. Priroda nas je bezuspješno ciklički upozoravala. Poput korone, pandemije su tijekom povijesti ubijale tisuće, milijune. Moderna civilizacija na vrhuncu svoje superiornosti na zemlji, pa i u svemiru, stoji nemoćna pred jednim malim virusom. COVID nas je ponizio. Drži nas kao taoce. Gotovo se ne može povjerovati da nitko među stotinama tisuća znanstvenika s najsuvremenijom tehnologijom nema recept kako izvući svijet iz kolektivnog zatvora.

Zamislite, upravo na današnji dan 1882. njemački bakteriolog Robert Koch obznanio je otkriće bakterije koja uzrokuje tuberkulozu. Bila su to revolucionarna otkrića u borbi protiv najopasnijih bolesti 19. stoljeća. Pronašao je i uzročnika kolere. Dokazao da su uzročnici bolesti živi mikrobi. Otkrio je postupke za uzgoj i proučavanje bakterija te suzbijanje mnogih zaraznih bolesti. Čovjek bez današnjih znanja i tehnologija uspio je spasiti čovječanstvo. Zvuči nevjerojatno da 138 godina poslije nemamo “Kocha” naših dana. Sve oči uprte su u nekoga kome ćemo dati Nobela i sve druge nagrade ovoga svijeta samo da nam pronađe lijek protiv tog prokletog virusa.Svi se želimo vratiti u svakodnevicu naše užurbanosti. Čeznemo za onim što smo imali samo prije nekoliko tjedana. Čeznemo za razgovorima bez maski, kavom u prepunom kafiću, gužvom na radnom mjestu... COVID nam je sve to oteo. Nedostaje nam i zagrebačka razglednica otprije četiri dana, katedrala ukrašena obama križevima, strop crkve u Palmotićevoj, bolnica u Petrovoj, uređena pročelja Markova trga i krovovi zgrada... Potres nam ih je želio uzeti. Nakon njega, sada se bojimo novih katastrofa, od bura i oluja do požara. U našoj nemoći vraćen nam je tek iskreni pljesak medicinskom osoblju i ranjenom Zagrebu. Čak i od dojučerašnjih posvađanih susjeda. Je li Zagreb čuo pljesak iz Beograda i BiH?! Može li to zatopliti odnose.Možda nas je priroda samo htjela opomenuti. Zastanite, razmislite. Otrgnula nas je od društvenog života i prisilno strpala u obiteljske domove. Mnogi se u njima sa svojom obitelji tek sada upoznaju. Zaustavila nas je u utrci izrabljivanja planeta. Koji smo zagadili i zagrijali. Budemo li s njom željeli skladno živjeti, morat ćemo “popušiti lulu mira”. U protivnome, proročanstva Indijanca Seattlea mogla bi se obistiniti:

“Pravom življenju je kraj. Nastupa borba za opstanak!”

Unatoč svemu, ne želim vjerovati da je poglavica bio zloguki prorok! Planet se ovih nekoliko tjedana oporavlja od naše agresije. Zrak je već čistiji, rijeke bistrije, nakon pandemije bit ćemo drukčiji. Znat ćemo cijeniti mnogo toga što nam se činilo uobičajenim. Ali, dok god ne naučimo poglavičinu filozofiju: “Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji”, bit ćemo u “kućnom pritvoru”.