Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza

a je prije dvadesetak godina u mostarsku zračnu luku sletjelo razumno svemirsko biće, prošetalo gradom, razgledalo njegovu jezgru i ruševine, sigurno bi pomislilo da se tu novi život ne može začeti i da tu nikada više ni travka neće niknuti.

Ništa drugo ne bi moglo pomisliti ni danas kada bi prošetalo ulicom od novoga kružnog toka izgrađenog na glavnoj prometnici koju jedni zovu ovako, a drugi drukčije, pa pokraj gostionice Janje, restorana Petica, Zlatarnice Celje i Gradske ljekarne, do hotela Neretva, obeščašćene i ponižene ljepotice austrougarske arhitekture.

Na toj cesti dugoj nekoliko stotina metara, pred mostom koji je, ovisno o društvenim porecima mijenjao ime, stoji obnovljeni hotel Bristol. Oko njega, s lijeve i desne strane, naprijed i natrag, ruševina do ruševine.

Ožiljci rata vide se na svakome mjestu, na svakoj zgradi, u svakom prolazu. Hotel stoji sam. Stoji kao kuća na osami, a od rata su prošle 22 godine.

Da je taj nebeski putnik jednu večer proveo u kavani na istočnoj, a drugu na zapadnoj strani grada i razgovarao s ljudima gdje svatko svakog, manje-više, gleda ispod ili još gore – preko oka, pomislio bi da za ovu sredinu nema lijeka.

E, još kada bi taj nenadani putnik proučio Statut koji je gradu nametnuo britanski obavještajac i velemajstor zakulisnih igara, što bi drugo mogao pomisliti nego – bježi dok te hitre noge nose, dok u letjelici ima kerozina! Taj bijeg sigurno bi ubrzale vijesti koje se svakodnevno mogu čuti u redovitim i tematskim televizijskim emisijama. Zanimljivo je – najviše, najbučnije i najžešće su one oko gradnje jednog novog mosta.

Onog Pelješkog, s kojim susjedna Republika Hrvatska želi povezati svoj teritorij i svijetu približiti Dubrovnik, planetarnu turističku destinaciju. Naravno, i poluotok Pelješac – od stonskih zidina, drugih najdužih na svijetu, do Korčule i Mljeta – i njegova Velikog i Malog jezera, raja na kugli zemaljskoj.

Legenda kaže da je prije mnogo vremena uzburkano more u pitome mljetske vale dovelo svetoga Pavla, a prije njega starogrčkog junaka Odiseja, njegovu nimfu Kalipso, slavnoga pjesnika Opijana, rimskog cara Augusta, a jedno vrijeme – i Josipa Broza Tita. Svi su bili očarani ljepotom otoka.

Legenda kaže da je sveti Pavao propovijedao da nigdje i nikada nije vidio takvu ljepotu: bujnu prirodu i vegetaciju, svilene pjeskovite plaže, čist zrak, kristalno more, još kristalnije zrake sunce i bjelinu mjeseca. Nije čudo što pjesnik Milo Nardeli pjeva:

“Ima jedna vala na otoku Mljetu,

vala tiha, mala, najljepša na svijetu.

Ima jedna vala, sva u suncu blista, žala su njena prebijela i čista.

Ko čarobna žena skrivena na Mljetu, vala ta je snena, najljepša na svijetu…”

Bosanskohercegovačke općine Livno, Tomislavgrad, Posušje, Grude, Ljubuški, Čapljina, Stolac, i Ravno, zaleđem dugim stotinu i pedeset kilometara, stoljećima se naslanjaju i žive s makarsko-neumsko-pelješkim morem. Ljudi na tom koridoru žive isti život, govore isti jezik, njeguju istu kulturu i običaje. Povezani su neraskidivim nacionalnim nitima i istom sudbinom. Ove općine i sveukupno hrvatsko stanovništvo BiH, gradnji mosta iskreno se raduju. Žitelji Neuma najviše. Oni vape i mole da se s gradnjom mosta i suvremene ceste koja će ih povezati s drevnim Stocem, konačno počne. Ali, eto, vremena su takva da se ove ljude ne pita.

Njihov osjećaj nije bitan!

Njihov interes još manje!

Ujedinila se Europska unija i donirala ogromna novčana sredstva da se Pelješki most napravi, a Bakir Izetbegović kaže – ne!

To nije moguće!

Za Bakirom pošao Adil, za Adilom Šefik, za Šefikom mnogi. Zapjenilo se kako samo more zapjeniti može kada zapuše jača tramontana. Hrvatski narod BiH želi, srpski narod se ne protivi, a pojedinci bošnjačkog kažu:

Ne! To nije moguće!

Kao da je on dominus litis, jedini zaštitnik državnih interesa.

Svako razumno nebesko biće i ono ovozemaljsko malo manjih intelektualnih mogućnosti, mora se upitati – jesmo li ponovno u 1991. godini? Jesu li crtači balkanskih zemljovida planirali zametnuti nove sukobe? Po svemu sudeći da jesu!

Znaju oni da im za takve planove ne treba puno truda. Znaju oni da smo mi narodi koji iz svojih tragedija nismo izvukli pouke. Da ništa naučili nismo. Kakvi smo bili 1941. i 1991. godine, takvi smo i danas u vrijeme interneta, mobilne telefonije i svemirskih letjelica.

Takvi smo, pa nije čudo što nas i gradnja mosta može vratiti nekoliko desetljeća natrag. Kako god završi pelješka priča, ona je na jedinstvu naše zemlje ostavila ozbiljan ožiljak. Ne trebaju nama orkanske oluje Irma i Marija. Imamo mi svoje političare, svoj tsunami.

Što o svojoj zemlji danas misle žitelji Neuma? Što misle ljudi zapadne Bosne i Hercegovine? Bilo bi zanimljivo provesti anketno ispitivanje i rezultate podastrijeti neodgovornim liderima zemlje.

Prije dvadesetak godina, za vrijeme održavanja velikog međugorskog koncerta Jose Carerasa, stjecajem sretnih okolnosti, upoznao sam slavnog dirigenta, maestra Vjekoslava Šuteja Điđija. Sprijateljili smo se.

U stanci priprema koncerta, maestro je poželio posjetiti Mostar. Želio je obići znana mjesta, vidjeti ima li netko od njegovih poznanika i prijatelja. Želio je sresti Ferdinanda Zovka, opernog pjevača, kolegu i prijatelja iz studentskih dana. Kada je maestro na cesti vidio ležeće policajce, kuće koje su utonule u svoje temelje, porušene mostove i bijedu ratnih sukoba, za vrijeme ručka reče:

- Ovdje nešto trebamo uraditi.

- Što mislite, maestro? - upitah ga.

- Topovi i minobacači uradili su svoje. Vidi se u svakom kutku grada. Rukave treba zasukati. Treba organizirati kulturne događaje: koncerte, književne večeri, likovne izložbe i različite susrete. Ljude treba vratiti izvorištima njihove duhovnosti.

Tako je, prije dvadeset godina, u jesen 1997. godine začeta međunarodna kulturna manifestacija Mostarsko proljeće – Dani Matice hrvatske.

Za tih dvadesetak godina, na Mostarskom proljeću, u iznimno teškim prilikama, okupili su se i predstavili umjetnici grada, Sarajeva, Zenice, Tuzle i Banje Luke. Svi zajedno, stopu po stopu, podizali su most u čijim temeljima su najuzvišeniji osjećaji svakog razumnog čovjeka.

Na pragu smo velikog jubileja. Pripremamo jubilarno, XX. Mostarsko proljeće i njegovu veliku monografiju. Monografiju koja će pokazati kako smo gradu darovali oko sedam stotina kulturnih događaja, među njima i petnaestak najvećih glazbeno-scenskih djela: opera, opereta i mjuzikla. Vrijeme je za ozbiljne pripreme. Osmi travnja 2018. godine, dan otvorenja, samo što nije osvanuo.

Kako ćemo?

Tko bi nam mogao pomoći.

Grad?

Županija?

Država?

Prije dvije godine Darko Brlek, intendant međunarodne kulturne manifestacije “Križanke”, pozvao me na otvorenje festivala. Onim što sam u Ljubljani vidio i doživio, ostao sam zatečen.

Zašto?

Na otvorenju festivala i na svečanoj večeri bili su predsjednici Slovenije od vremena osamostaljenja, ministri, gradonačelnici i gosti sa svih strana. Naravno, bio je tu i Zoran Janković, aktualni gradonačelnik Ljubljane.

Za održavanje festivala Republika Slovenija osigurala je tri milijuna eura. Osiguravajuće društvo Sava 800 tisuća eura. Cijela država, posebno grad Ljubljana, predstavljaju se preko festivala i grade mostove prema najmoćnijim državama svijeta i najvećim kulturnim institucijama u Parizu, New Yorku, Sankt Petersburgu, Tokiju. Grade svoje mostove.

Od kada ljudi hodaju zemljom, na različite načine nastoje osvojiti svaki kutak i privesti ga svojim potrebama. Nije to uvijek lako i jednostavno. Često je trebalo svladati prepreke i razdvojene prostore povezati. U našoj zemlji takvih potreba bilo je više nego u drugim ravničarskim krajevima.

Mostogradnja u Hercegovini spominje se od kada je pisanih tragova. Mostarski Stari most gradio je Sulejman Veličanstveni (1566.) godine. On je ponos grada, regije i cijele države. U Klepcima, na rijeci Bregavi, ima još stariji most. Nigdje na malom prostoru, kao u Stocu, nije sagrađeno toliko mostova. Gradili su ih trgovački putovi koji su vodili iz moćne Dubrovačke Republike.

Mostovi su posebne građevine. Opjevali su ih pjesnici, opisali književnici, oslikali umjetnici. Oni su ponos gradova, regija i država. U Maleziji, na rijeci Langkawi, podignut je most na visini od 660 metara. Najduži most je onaj koji povezuje kinesku luku Qingdao i otok Huangdao. Naslonjen je na 5 tisuća stupova. Dug je 42 kilometra, baš onoliko koliko je Mostar udaljen od Jablanice na sjeveru ili Metkovića na jugu. I jedan i drugi ponos su Malezije i Kine. Tako će i Pelješki most biti ponos svakog dobronamjernog čovjeka, putnika i namjernika.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.