Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

"Ja ću biti uz tebe. Nećeš umrijeti sam..." Molili su...

Bio je fratar, jedinstven. Završio je na COVID odjelu. Glavom mu je prolazila priča o svećeniku u Bergamu kako čita Bibliju umirućima držeći ih za ruke
25. prosinca 2021. u 19:21 0 komentara 5354 prikaza

Božić je bio u teškim mislima. Nije znao kamo. Sve je ovog adventa bilo nekako usiljeno, nekako kao da se ne događa. Kao da je iza neke zavjese, iza nečeg tako složenog, teškog. Kao da si trebao skinuti neki veo sa svega. Sa zemlje, s neba, neki veo sa svakog lica.

A misliš da i nema razloga da bude tako. Sve se uspelo nekom standardu, nekoj razini, nečem što je samo po sebi razumljivo. Eto, i nakiti su tu, svjetlucaju cijeli kvartovi, ulice su dobile svoje božićne ukrase. Baš je Advent u gradu. Na svakom koraku.

Tuga kroči ispod svih tih svjetlećih ukrasa. Tuga je sjela na klupu pred jaslicama. Uvila se u svoj ogrtač, debeo i izdašan. Tupo gleda preda se.

S njim sam tolike Božiće proslavio…

Teku misli. Advent izmiče, stiže Badnjak. A njega nema. I ne samo njega, tolikih nema.

No, on je bio jedinstven. Ne samo zato što je bio fratar i ne samo zato što je bio svećenik već jednostavno zato što je bio jedinstven. On, da je bio i vozač autobusa, bio bi jedinstven, da je bio i pilot, bio bi jedinstven, da je bio pekar, rudar, političar, da je bio nogometaš, bio bi neponovljivo jedinstven. Što god da je bio, bio bi jedinstven.

Tako ti ispred očiju teče jedno davno vruće ljeto. Uzeo je trojicu studenata - bogoslova u svoju "volciku" i tek kad su krenuli, pitao je:

- Kamo želite?!

- Na more!

Zagalamili su.

- Može!

- Dubrovnik?!

Galame ona trojica. A on:

- Samo Dubrovnik i ništa više!

I cijeli je dan posvetio njima. Prešli su cijele stare zidine harne Raguze, obišli Stradunom sve znamenitosti i crkve, samostane i Male braće i Dominikanski. I s pjesmom se navečer vraćali u uzavrelu Hercegovinu. Te fotografije sačuvane do danas govore o njemu.

Svoju je prvu pripravu za prvu svetu pričest organizirao o Božiću. Snijeg, bijel i čaroban, i djeca u bjelini, nevina i tek zakoračila u život. Prva sveta ispovijed. Svi su se čudili, otkud prve svete pričesti u ta doba, pred Božić, na hladnoći, nečuveno. No, svi i dandanas pričaju o toj prvoj svetoj pričesti. Jedinstvenoj i neponovljivoj, baš kakav je bio i on, neponovljiv i jedinstven. Da je prva sveta pričest bila u uobičajeno vrijeme, tko bi je spominjao. Bila bi samo jedna od tolikih u nizu.

I pričao je o svom selu, o junacima svoga djetinjstva, o sirotim ženama, ljudima koji ništa nemaju. Ljudima koje nitko nije mogao uništiti baš zato što ništa osim sebe nisu imali. Njegov je Brko živio sam u svojoj kući koja je bila tek jedna puka prostorija. No, puna života. Puna vjere u život. Gojio je krme. I kad god dođe u zadrugu da kupi mekinje, vele da još nisu stigle. Pa tako danima. I kad Brko više ništa nije imao dati svom krmetu, dođe u zadrugu i pita:

- Imate li žvakaći?

- Imamo!

- Daj mi žaku!

- Čega žaku?!

- Žvakaći, rek'o si da imate!

- Imamo, ali što će ti tolike žvakaće?!

- Dat ću gudi da se zabavlja dok vam mekinje ne stignu!

Samo je jedan od događaja koje nam je pričao u našim čestim druženjima. Božići su bili posebno opričani, došašća, božićni običaji, Očići i Materice, sijanje pšenice. Na duhovnim vježbama, koje smo toliko puta zajedno činili, davao je tom vremenu posebni ton.

Uh, imaš li ono o franjevačkoj krunici. To mi se tako svidjelo.

Godine su ostavljale svoga traga, ali duha nisu ni malo umanjile. Duh je bio nedodirnut. Pa i onda kad je iz bolnice izlazio s teškim dijagnozama i kad su se tjelesne mogućnosti smanjivale. Gledao je oko sebe. Braća su samo umirala. Vjernici su samo umirali. Tako je sumorno smrt kročila životom. I onda ga je jednog dana zaboljelo. Završio je na COVID odjelu. Gledao je po ljudima koji se na krevetima bore za dah. Gledao je sestre i liječnike odjevene poput svemirskih bića. U skafanderima, s teškim uređajima za disanje na ustima. Završio je na respiratoru.

Glavom su mu prolazili toliki susreti s ljudima. Sve od one Bijele snježne nedjelje i prve svete pričesti do posljednje svete mise od prije neki dan. Glavom mu je prolazila priča o svećeniku njegovih godina, starcu, na COVID odjelu u Bergamu kako čita Bibliju umirućima držeći ih za ruke.

Bože, hoću li usamljen umrijeti?!

Nije mu misao ni prošla dušom, a k njegovu je krevetu kročila liječnica sva u zaštitnom odijelu, skafanderu s maskom na licu. Stajala mu je sučelice i gledala ga. Prepoznala. Molila je. I on je molio. Onda mu je prišla do uzglavlja i zagrlila ga. Šaptala mu je:

- Kolike si samo u svom svećeničkom životu ispratio u vječnost. Pun ljubavi i sućuti. Ja ću biti uz tebe. Nećeš umrijeti sam.

Sagnula se i zagrlila ga. Stopila je svoje disanje s njegovim. Svoje bilo s njegovim. Šaptala mu:

- Ti si ovo zaslužio. Stotinu puta zaslužio. Neću dopustiti da te u posljednjim trenucima života iznevjerimo.

A njemu je bilo nešto toplo oko srca. Kao da je sav teret spao s njegova tijela i njegove duše. Poletan kao ptica. Penje se laganim korakom ponad njihove kuće. Prešao je preko puta i opet okrenuo uzbrdo. Put njihove ograde. U ruci mu sjekira. Ona mala, očeva.

Valja badnjake usići!

Došao je među hrašće. Vjetar šumi čarobnu melodiju hrastovim suhim lišćem. Čuju se udari sjekire. Sva tri je usjekao. Silazi niz ogradu, opet prelazi put i, evo ga, ulazi u kuću. Sva je čeljad uz ognjište. I djed je tu koji je davno umro, i otac koji je nestao na Križnom putu, tu je majka koja je umrla u bolnici. Svi su tu. Da, zato su tu jer je on tek nejaki dječak. Čuje se miris sarme i kiselog kupusa. No, nitko se ne mrsi. Badnjak je strogi post i nemrs. Ostavio je badnjake pred pragom te se vratio po prvi. Unosi ga i radosno kliče:

- Faljen Isus i Marija!

- Uvike bio faljen!

- Čeljadi, na dobro van došla Badnja noć i sutrašnje porođenje Isusovo!

- I s tobom Bog dao zajedno!

Sav sretan što se nije pomeo, sjeda djedu u krilo, a on ga miluje. Zagrlio ga i ljubi u tjeme. Majka ih sve posipa pšenicom, a otac nazdravlja iz bukare. Poče tiha božićna pjesma, a vani pada gusti snijeg.

Sjeo je među njih. S osmijehom, sretan. Sve ih gleda. Ta dugo djeda nije vidio, ni oca. Ne zna ni gdje mu je grob, a evo ga sada tu na svojoj stolici u njihovoj kući na svom mjestu za obiteljskim stolom. Divota jedna. Majka krepka, hoda cijelo vrijeme od jednoga do drugoga i svakom nešto daje ili ga nečim nuka. Uvijek je takva. Želi svima ugoditi, a njoj kako bude.

Ulazi drugi i treći badnjak. Gore na njihovu ognjištu i pucketaju. Duše griju. Srce milinom ispunjaju. Sad će svi krenuti na polnoćku. Kući će samo majka ostati i čekati ih da se vrate gladni od cjelodnevnog posta i nemrsa.

Liječnica je dugo držala njegovu glavu u zagrljaju i milovala ga svojom rukom. Njegove su oči otvorene nekim veselim pogledom gledale put visina. Ustala je, stala kraj kreveta te počela moliti za pokoj njegove duše. Ispod najlona se vide suze na njezinu licu. Njezine su se naočale zamaglile.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.