Prije nekoliko dana ili, točnije, 11. lipnja, u organizaciji Sveučilišta u Mostaru, Hrvatskog narodnog sabora i Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH, na Filozofskom fakultetu održan je znanstveni skup o temi “Hrvati Bosne i Hercegovine – demografska stvarnost”.
Na skupu su znanstveno, argumentirano i poučno govorili dr. Žarko Dugandžić s mostarskog Filozofskog fakulteta, dr. Ante Domić iz Hrvatskog narodnog sabora, mons. dr. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH, te dr. Stjepan Šterc sa zagrebačkog Fakulteta prirodno-matematičkih znanosti.
Na otvaranju znanstvenog skupa prigodnim govorima obratili su se prof. dr. Zoran Tomić, rektor mostarskog Sveučilišta, akademik Dragan Čović, član Predsjedništva BiH, i akademik Jakov Pehar, predsjednik Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH. Protekom vremena i ovi podaci mogu biti zanimljivi.
Nakon pozdravnih govora i znanstvenih izlaganja vođena je zanimljiva rasprava i doneseni su odgovarajući zaključci. Svi referati i rasprave mogu se sažeti u zaključak da su odlasci poodavno, u posljednjem desetljeću apsolutno, nadmašili proces prirodnog obnavljanja.
Živimo u vremenu koje je, svom žestinom, zaprijetilo demografskom kataklizmom i još jednim umiranjem Bosne i Hercegovine.
Jednako onome iz 1463. godine.
Dok je trajao znanstveni skup, kroz glavu mi prođe sjećanje na dva zanimljiva i značajna događaja.
Bilo je to davno.
Prije dvadeset godina.
Prateći sudbinu svoga naroda, Matica hrvatska – Ogranak Mostar, organizirala je dvodnevni znanstveni skup o temi “Može li daytonska Bosna i Hercegovina bez tri entiteta imati tri identiteta?”.
Bio je to hrabar, mudar i dobronamjeran pokušaj da se navrijeme ukaže na nejasna, nepravedna i nedorečena daytonska rješenja kako se zemlja ne bi zaplela u vrtlogu različitih nesporazuma.
I interesa, naravno.
Jedno bez drugog ne ide!
Na ovom međunarodnom znanstvenom skupu svatko je iz svog kuta govorio o pogreškama Daytonskog mirovnog sporazuma. Za vrijeme izlaganja sveučilišnih profesora, znanstvenika, vodećih političara lijevog i desnog spektra i crkvenih velikodostojnika, kroz glavu mi je prolazilo pitanje – tko je, u čije ime i na temelju čijih ovlasti, potpisao taj i takav Daytonski sporazum i može li se on, s aspekta domaćeg i međunarodnog prava, smatrati valjanim pravnim dokumentom?
Odgovora niotkud!
U međuvremenu, nesporazumi se gomilaju. Danas više i jače nego davne 1999. godine pa se ponovno nameće pitanje – može li ovako ustrojena Bosna i Hercegovina uspješno funkcionirati, može li preko svojih slabašnih leđa premetnuti sve nesporazume i naći se u zajednici europskih naroda?
Može li na miran način riješiti pogranične prijepore, imovinska potraživanja vrijedna nekoliko milijardi eura, može li primiriti etničke i vjerske animozitete i nacionalizam koji buja kao korov za vrijeme kišnog proljeća?
Svako od ovih pitanja može biti okidač novih nesporazuma. Stampedo požara koji bi se mogao razbuktati ni jedan kanader na ovom svijetu ne bi mogao pogasiti. U tom požaru nestala bi preostala polovica jednog konstitutivnog naroda. To bi bio kraj.
Za raspravu o ovom pitanju potrebni su hladna glava i čestito srce. Umom znanstvenika i akademika, čistim i čestitim srcem, o ovim pitanjima sustavno, temeljito i ustrajno piše profesor Božo Žepić. Piše, poučava, savjetuje!
Nedugo iza znanstvenog skupa “Može li daytonska Bosna i Hercegovina bez tri entiteta imati tri identiteta?”, iz pera prof. dr. Ante Markotića, najpoznatijeg demografa, čovjeka britka uma i jezika, izašla je hvalevrijedna knjiga – “Bosna ostaje bez svjedoka”.
Izdala ju je Matica hrvatska – Ogranak u Mostaru.
Bilo je to 1999. godine.
Knjiga je lucidna!
U miru je treba čitati i o njezinim porukama razmišljati.
Tako na 223. stranici autor piše: “Svako pojednostavljivanje pitanja Bosne i Hercegovine, pa i ono koje je u najboljoj nakani, približava nas novoj tragediji. Bolest Bosne i Hercegovine teža je i veća od izbornih metoda za njeno umjetno disanje.
Svaki dan drama je teža i gora, ali ovaj put traga se za nepodnošljivom lakoćom privole da nam se ista bolest ne bi ponovila. U proteklih pedeset godina Bosna je bila i hrvatska – malo i sve manje; srpska do – samosrpska i muslimanska, sve više i sve veće”.
Tako je razmišljao i pisao sveučilišni profesor i znanstvenik dr. Ante Markotić.
Prije punih dvadeset godina.
Knjigu je uredio prof. Ivan Sivrić, danas aktualni predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Briljantne recenzije priredili su dr. Mladen Ančić i dr. fra Tomislav Pervan. Knjigu je lektorirao prof. Jago Musa.
Neka se i ovo zna!
Autor je knjigu posvetio supruzi Žani, kćeri Marini i sinu Vladimiru, kao da je slutio svoj skori odlazak s ovoga svijeta.
Kao što je Matica hrvatska, Ogranak u Mostaru, 1999. godine tiskala poučnu knjigu dr. Ante Markotića “Bosna ostaje bez svjedoka”, tako je i njezina središnjica u Zagrebu (1947.) priredila knjigu “Politika”. Autor je zaboravljeni znanstvenik, mislilac i svećenik dr. Juraj Križanić.
Matica hrvatska Mostar, uz svesrdnu pomoć Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, na društvenu i znanstvenu scenu vratila je znamenitog odvjetnika, književnika, uznika i stradalnika dr. Iliju Jakovljevića.
Tako bi se i Hrvatski narodni sabor trebao posvetiti nauku dr. Jurja Križanića (1617. – 1683.), znamenitog teologa, filozofa, pisca i jezikoslovca. Zanimljivo je napomenuti da je se dr. Juraj Križanić, kao svećenik dominikanskog reda, pridružio postrojbama poljske vojske i poginuo braneći Beč od osmanske opsade i pošasti.
Zašto treba čitati i proučavati dr. Jurja Križanića?
Zato što je prije 350 godina pisao znanstvene preporuke kako treba upravljati i vladati državnom zajednicom.
“Narodno bolovanje”, piše Juraj Križanić, “nastaje iz više razloga. Najčešće i najbrže ako država padne pod vlast druge države, ako nema valjan sud i upravu, ako lopovi slobodno hodaju i pljačkaju, ako se silovito uzimaju porezi, ako se zanemari ratarstvo i zanatstvo”.
Ako se u svjetlu nauka dr. Jurja Križanića upitamo – u kakvom se stanju nalazi naša zemlja, nije teško naći odgovore:
Je li ona teško oboljela zajednica? Oboljela je!
Ima li financijsku samostalnost? Nema je!
Ima li valjan sud i upravu? Nema ih!
Hodaju li lopovi slobodno i pljačkaju? Hodaju, i kao skakavci pljačkaju!
Uzimaju li se veliki porezi i nameti? Uzimaju se!
Je li zanemareno ratarstvo? Zanemareno je!
Je li obrtništvo na izdisaju? Preopterećeno je i na izdisaju je!
Kako narod živi? Preživljava i bježi glavom bez obzira!
Dr. Juraj Križanić, prije svega, preporučivao je vladarima da izgrađuju sudove u koje svatko, bez obzira na položaj i stalež, može doći po pravo i pravdu. To je uvjet bez kojega se ne može naprijed. O tom uvjetu svih uvjeta namjeravam pisati jasno, otvoreno i argumentirano u jednoj novoj kolumni.
“Država”, piše dr. Križanić, “nije bogata ako ima pune trezore srebra i zlata, nego ako ima mnoštvo naroda”. Prvi i najvažniji temelj države je množina naroda. Malena je korist vladati praznom zemljom. Vladar mora nastojati da zemlja bude napučena ljudima.
Zato je lipanjski znanstveni skup vrijedan pozornosti i napora da se zaustavi, kako mnogi kažu, biblijsko pomjeranje naroda.
