02.09.2026. u 14:00

Način na koji će dio Srbije pamtiti Ratka Mladića govori nešto ozbiljno o društvu koje je spremno ratnog zločinca pretvoriti u simbol nacionalnog dostojanstva. Bilo bi ipak previše jednostavno promatrati tu sliku kao tuđu bolest

Ratko Mladić nije postao nevin zato što je umro niti su njegovom smrću nestale masovne grobnice ni imena ljudi čiji su životi prijevremeno okončani zločinima za koje je pravomoćno osuđen. Zato je razumljivo zgražanje nad pokušajima da mu se nakon smrti podari dostojanstvo nacionalnog junaka. Mnogo je teže kada nakon osude tuđega mita pogled okrenemo prema sebi i pokušamo prepoznati isti mehanizam onda kada više ne govori o tuđim junacima, nego o ljudima koje smo sami naučili voljeti i poštovati.

Prije osam godina razgovarao sam sa ženom koju je, prema pravomoćnoj presudi, silovao čovjek kojega se u dijelu javnosti i danas gotovo bez ostatka pamti kao heroja obrane Mostara. Život mu je završio nasilno, metkom vlastitog bivšeg vojnika, a slušajući što se o njemu godinama nakon rata govorilo, imao sam osjećaj da pred nama nastaje hagiografija nekanoniziranog sveca. Nitko mu ne mora osporavati ono što je doista učinio u obrani grada da bi postavio jednostavno pitanje koje me nakon tog razgovora više nije napuštalo: koga je obranio silujući tu ženu? Tko je postao slobodniji njezinim poniženjem i kome je njezin uništeni život donio sigurnost?

Najviše me mučilo upravo to što se počinitelj skrivao iza priče o obrani zajednice kojoj i sam pripadam. Nije silovao tu ženu u moje ime i njegova krivnja nije postala dijelom moje biografije zato što smo pripadali istom narodu. Ali ni zastava pod kojom se borio ne može njegov zločin pretvoriti u neugodnu fusnotu herojske priče. Upravo se tu vidi koliko nam je lako moralnu mjeru primjenjivati na ljude od kojih nas ništa osobno ne dijeli, a koliko postajemo maštovito slijepi kada činjenica naruši sliku nekoga koga smo već odlučili pamtiti kao junaka. Ratne povijesti Bosne i Hercegovine pune su takvih neugodnih činjenica. Srebrenica, Ahmići, Grabovica, Uzdol, Kazani i brojna druga mjesta nemaju isti kontekst, razmjere ni pravnu kvalifikaciju, pa njihovo mehaničko izjednačavanje ne bi služilo ni istini ni žrtvama. Upravo zato što povijest mora razlikovati, savjest ne bi smjela razvijati posebnu aritmetiku prema kojoj zločin postaje podnošljiviji kada ga je počinio čovjek čiju uniformu razumijemo ili čije ratne ciljeve smatramo opravdanima.

Nitko nije kriv zato što je Hrvat, Bošnjak ili Srbin niti čovjek treba preuzimati tuđe grijehe kako bi dokazao vlastitu moralnost. Postoji, međutim, odgovornost živih za način na koji biraju pamtiti mrtve i za ono što dopuštaju da se u javnosti pretvori u vrlinu. Kada zbog stvarnih zasluga odlučimo prešutjeti zločine koji kvare sliku junaka, iz zajedničkog sjećanja najprije nestanu upravo ljudi koji su od njega stradali. Kada svaki razgovor o njegovu zločinu doživimo kao napad na narod, zastavu ili obranu zemlje, kolektiv koji je navodno štitio postaje zaklon iza kojega se pojedinačna odgovornost gotovo posve izgubi.

Zato me na našim komemoracijama sve manje zanimaju količine zastava, broj vijenaca i svijeća i snaga govora, a sve više ljudi čija se imena ondje nikada ne čuju. Pamćenje koje dopušta samo vlastitu bol vrlo lako preraste u mitologiju u kojoj su naši mrtvi uvijek žrtve, naši borci gotovo uvijek junaci, a ljudi stradali od njihove ruke smetnja koju je najpristojnije prepustiti tišini.

Način na koji će dio Srbije pamtiti Ratka Mladića govori nešto ozbiljno o društvu koje je spremno ratnog zločinca pretvoriti u simbol nacionalnog dostojanstva. Bilo bi ipak previše jednostavno promatrati tu sliku kao tuđu bolest. I među Hrvatima i među Bošnjacima postoje ljudi čije se biografije godinama čiste od žrtava kako bi ostale dovoljno uredne za spomenike, obljetnice i školske udžbenike.

Možda nam zato ne treba zajednička verzija prošlosti, jer bi takav pothvat ovdje vjerojatno završio još jednim ratom fusnota. Dovoljno bi bilo naučiti nešto skromnije i teže: voljeti ljude kojima pripadamo bez potrebe da zločince među njima pretvaramo u svece, a tuđu patnju priznati bez straha da time umanjujemo vlastitu.

Tuđega zločinca lako je osuditi. Mnogo više o nama govori trenutak kada odbijemo zatvoriti oči pred žrtvom čovjeka kojega smo navikli zvati herojem.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Kupnja

Pretplata