Smrt Ratka Mladića nije završetak jedne ratne priče. Sve više izgleda kao početak nove kampanje u kojoj se prošlost ponovno pretvara u oružje sadašnjosti. Ratko Mladić, rođen u Kalinoviku u BiH, osuđen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti na doživotni zatvor, pokopan je u Srbiji uz veličanje i državne počasti. Umjesto suočavanja s prošlošću i suosjećanja sa žrtvama, ponovno gledamo glorifikaciju ratnog zločinca. Europa je reagirala pa je povjerenica Europske komisije za proširenje Marta Kos otkazala planirani posjet Srbiji.
Mladić nije samo pitanje prošlosti. To je pitanje sadašnjosti i predstojećih izbora koji će se u Srbiji održati 25. listopada. Aleksandar Vučić, koji planira funkciju predsjednika zamijeniti premijerskom, već je naznačio smjer kampanje. Ratne i nacionalne teme uvijek su dobitna kombinacija.
Mladić je simbol za mobilizaciju nacionalnog biračkog tijela. Kosovo je drugi. Haag treći. Hrvatska četvrti. BiH ponovno postaje dio unutarnjopolitičke scenografije Srbije. Poruka je jednostavna: Srbija je ugrožena, oko nje su neprijatelji, a samo snažna vlast može zaštititi narod. U tome prednjači velik dio srbijanskih provladinih medija. Nisu više samo tabloidi. Posljednjih mjeseci mijenja se i slika tzv. oporbenih medija. Nakon što su N1, Nova S, Danas i Radar prešli u ruke portugalskog fonda Alpac Capital, pojavile su se sumnje da se i taj prostor kritičkog novinarstva stavlja pod neizravan politički utjecaj vlasti.
Zato se sve žešće plasira priča o hrvatskom naoružavanju i vojnoj snazi. Od Zagreba se pokušava napraviti prijetnja. Izjava premijera Andreja Plenkovića da Srbija nije prošla potrebnu katarzu postaje Vučiću argument za podsjećanje na Oluju, Jasenovac, vojni savez s Albanijom... Grotesknija je tvrdnja da bi, izgubi li njegov SNS, Srbi morali pjevati Thompsonove pjesme i uzvikivati "Za dom spremni".
Svrha takvih poruka nije informiranje, nego proizvodnja straha. Ako građane uvjerite da im prijete Plenković, Thompson, Kurti, Haag ili neka nova zavjera, lakše ih je pridobiti. Strah je jedan od najučinkovitijih političkih alata za nacionalno homogeniziranje.
Isti obrazac vidljiv je i u priči o Kosovu. Tko god ga prizna, bit će proglašen nacionalnim izdajnikom. K tomu je za 16. rujna zakazano izricanje presude Hašimu Thaçiju i ostalim bivšim čelnicima OVK. U Beogradu se već priprema teren za interpretaciju prema kojoj će eventualna oslobađajuća presuda biti dokaz da međunarodna pravda vidi samo srpsku krivnju. Ishod više nije presudan. Presudan je politički narativ. A taj narativ treba vlasti.
Unutarnji problemi Srbije, kao što su studentski prosvjedi, nezadovoljstvo nakon tragedije u Novom Sadu, zahtjevi za odgovornošću vlasti i pitanje demokratskih standarda, guraju se u drugi plan pričama o Plenkoviću, Thompsonu, Thaçiju... Pogled birača usmjerava se na neprijatelje preko granice.
Hrvati i Bošnjaci u BiH takvu propagandu ne mogu promatrati kao običnu predizbornu retoriku. Oni predobro znaju kamo može odvesti politika koja neprestano proizvodi neprijatelje, veliča ratne vođe i prošlost koristi za osvajanje sadašnjosti.
Srbija ima pravo birati vlast kakvu želi. Ali susjedi imaju pravo pitati: mora li se za svaku srbijansku izbornu kampanju ponovno proizvoditi neprijatelj u Hrvatskoj, na Kosovu ili u BiH? Pogotovo što građani Srbije neće razumjeti da političari i mediji ne proizvode neprijatelja zato što postoji opasnost. A ona se proizvodi zato što vlasti treba neprijatelj.
U takvom ambijentu sve je više političkih piromana. Ne obaziru se na to da zapaljiva retorika lako može prerasti u požar koji se najbrže širi preko granice.
Otvori KEKS Pay
