Temperature zraka padaju konačno na razumnu mjeru, pa se nadamo da plameni jezici neće više prijetiti ljudima i kućama. No otrovni jezici su se rasplamsali, pa je govora mržnje u ovo predizborno vrijeme sve više. Mnogi misle da će mržnjom prema jednima privući više ljubavi drugih prema sebi. Mržnja je snažno negativno čuvstvo usmjereno prema nekoj osobi ili skupini, osobini ličnosti ili načinu njezina ponašanja. Očituje se u velikoj nesnošljivosti, neprijateljstvu, netrpeljivosti i srdžbi, a može prijeći i u progon i maltretiranje onoga i onih koji su predmet mržnje. U pravilu eventualna nesreća ili neka neugodna situacija objekta mržnje izazove snažno zadovoljstva mrzitelja. A najgore je to ako govor mržnje jednih postane gorivo mržnje drugih!
Mržnja se inače smatra jednim od najjačih i najdubljih negativnih ljudskih osjećaja; često se javlja kao obrambeni mehanizam kada osoba pogrešno vjeruje da netko ugrožava njezine temeljne vrijednosti ili opstanak. Mnogi umnici mrzili su mržnju i jedna im je od omiljenijih tema. Tako Francis Bacon kaže: “Strogost rađa strah, a grubost rađa mržnju.” Lord Chesterfield će reći: “Ljudi mrze one koji pobuđuju u njima osjećaj manje vrijednosti.” Mnogima se neće svidjeti misao ovog britanskog političara i pisca, kao ni misao Bernarda Shawa: “Mržnja je osveta kukavice zbog pretrpljenog straha.” Stendhal će možda uvrijediti neke siromašnog duha, pa će i zamrziti francuskog pisca i njegova djela, posebno roman “Crveno i crno”, jer reče: “Prosječni ljudi ništa tako ne mrze kao nadmoć duha: u ovo naše vrijeme to je pravi uzrok mržnje!” Stendhalove riječi aktualne su i danas. Mrzitelje je opisao Herman Hesse riječima: “Ako nekoga mrzimo, onda u njegovu liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima.” Neki će i sebe i druge prepoznati u tim riječima glasovitog pisca romana “Stepski vuk”. Mnogi su postali ovisnici o mržnji, a Henrik Ibsen je pronašao razloge za tu ovisnost te kazao: “Koliko je čudno i koliko je ugodno mrziti!” Ivo Andrić u svojim dnevničkim zapisima “Znakovi pored puta” piše: “Poznavao sam jednog čovjeka koji je za svaku stvar koju on nema ili ne razumije uspijevao naći poneku zlu riječ.” A poneku zlu riječ na Andrićev račun uspijevaju naći mnogi, ne samo zbog njegove pripovijetke “Pismo iz 1920.”, u kojoj nobelovac iz Doca kod Travnika piše o mržnji koja stoljećima opsjeda Bosnu i ljude u njoj, već i zbog koječega drugoga.
No ima toga što treba mrziti, osobito zlo. U Bibliji piše: “Vi koji ljubite Gospoda, mrzite zlo!” Piše i ovo: “Mrzite zlo i ljubite dobro!” Isus spominje mržnju u Propovijedi na Gori: “A ja vam kažem: Svaki koji se bez razloga srdi na brata svojega, bit će podvrgnut sudu.” (Matej 5,22 VB) Kuran se najoštrije protivi mržnji i poziva vjernike na pravednost. Najvažniji ajet o mržnju nalazi se u suri El-Ma’ida (Ajet 8):
“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” I kršćani i muslimani trebali bi se držati temeljnih postulata svojih vjera o mržnji. Ali zašto mnogi koji se kunu u svoju vjeru ne drže puno do toga? Možda zbog toga što je pasioniranim mrziteljima mržnja ugodnija od ljubavi te da bez mržnje ne mogu disati.
Pa onda ne treba čuditi uporni govor mržnje brojnih osoba na javnoj sceni. Govor mržnje je svaki oblik javnog izražavanja koji potiče, širi i opravdava mržnju, diskriminaciju ili nasilje protiv pojedinaca i čitavih skupina, pa čak i naroda, rasa, vjera, s namjerom omalovažavanja, zastrašivanja, ponižavanja, ugrožavanja dostojanstva, čak života i opstanka. Suvremena regulativa o govoru mržnje počela je usvajanjem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima na Općoj skupštini UN-a 19. prosinca 1966. godine. Taj međunarodni ugovor propisuje obvezu svake države da zakonom zabrani bilo kakvo pozivanje na rat te propisuje: “Svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja potiče diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje mora se zakonom zabraniti.” No taj se međunarodni ugovor krši na sve strane, a posebno na “ovim našim stranama”. Osobito na društvenim mrežama. A hrane ih i raspršuju osobe političkog i ukupnog javnog prostora, sklone govoru mržnje. Svjedoci smo žestoke izmjene verbalne vatre između političkog Sarajeva i Banje Luke, pogotovo nakon pogreba Ratka Mladića. Pojedini politički dužnosnici u BiH i dalje dužnosnike Republike Hrvatske časte raznim nepriličnim “epitetima” ako bilo što zucnu o tome da se Hrvatima u BiH treba omogućiti izbor legitimnih predstavnika u tijelima vlasti. U sarajevskoj političkoj čaršiji nisu pošteđeni ni političari bošnjačke nacionalnosti koji se usude javno kazati kako nije pravedno to da Bošnjaci Hrvatima u BiH biraju političke predstavnike u tijelima vlasti u kojima se štite hrvatski nacionalni interesi. Neki se ugrizu za svoj otrovni jezik, kao onaj koji je rekao i ostao politički živ:
- Mrzim šovinizam više nego Hrvate!
Iz nekih europskih i svjetskih institucija koje bi se trebale skrbiti o provedbi slova i duha Daytonskog mirovnog sporazuma te reformi izbornog zakonodavstva prema sve bučnijim zagovornicima “građanske” BiH, zapravo unitarne države većinskih Bošnjaka, ponašaju se kao čuvari reda u slučaju kad je ljutita supruga upucala muža zato što je prošao preko tek izribanog poda. Šef policije nazove jednog od policajaca i upita ga što čekaju s privođenjem te gospođe, a ovaj mu objasni:
- Čekamo da se pod osuši!
Otvori KEKS Pay
