Na misi zadušnici u crkvi Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu za 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca, u povodu 80. godišnjice njihove mučeničke smrti od jugokomunističke vojske, fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, obratio se mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Petru Paliću riječima: "Vama, oče biskupe Petre, predadosmo dokumente našega Reda, kauze za proglašenje blaženima, završivši istražni postupak u našoj Provinciji te povjeravamo Vašoj biskupskoj mudrosti koja će provesti kanonski postupak dalje. Vama, dakle, predadosmo dokument koji glasi 'Sluga Božji fra Andrija Topić i 49 braće'. Zahvalni smo Bogu da od danas ovu našu braću možemo zvati slugama Božjim! Da, s njima se nalazi i naš časni provincijal fra Leo i sva pokopana braća ovdje u ovoj crkvi na Brijegu u istom procesu, na istom putu prema blaženstvu."
Tko je fra Andrija Topić? O njemu i njegovoj mučeničkoj smrti u svibnju 1945. godine pisali smo u Večernjem listu, a na mrežnoj stranici Pobijeni.info objavljen je veliki tekst koji je 2011. godine napisao dr. fra Robert Jolić, u kojem autor naglašava da je fra Andrija Topić, jedan od najmlađih članova Hercegovačke franjevačke provincije kojega su ubile partizanske postrojbe, bio boležljivi mladomisnik. Ubijen je u župnoj kući u Kočerinu sa svojim ujakom fra Valentinom Zovkom, kočerinskim župnikom. Dr. fra Jolić ističe: "Važno je odmah napomenuti da je njihovo ubojstvo odlično dokumentirano te da su sami partizani ostavili iza sebe pisana svjedočanstva da su upravo oni bili ubojice, da su naknadno pokušali njihovu smrt bezuspješno podmetnuti ustašama (škriparima) te da su mogli na svakom koraku osjetiti ogromno nepovjerenje hercegovačkog naroda i zgroženost zbog ubojstva fratara."
Utjecaj ujaka na životni put
Dr. fra Robert Jolić koristio je 25 izvora za opsežan tekst o životu i mučeničkoj smrti fra Andrije Topića koji je pod krsnim imenom Bože rođen 8. prosinca 1919. u Lisama (selo Oklaji, nap. a.), župa Široki Brijeg. Roditelji su mu bili Andrija Topić i Šima, rođena Zovko. Šimin brat, Božin ujak, fra Valentin Zovko bio je još prije njegova rođenja zaređen za svećenika (1913.), član Hercegovačke franjevačke provincije. Dr. fra Jolić smatra da ne treba dvojiti kako je upravo ta činjenica poslije utjecala na Božu (fra Andriju) da se i on odluči za franjevaštvo i svećenički poziv. Pučku školu, od 1. do 4. razreda, Bože je završio u Širokom Brijegu. Potom je upisao klasičnu gimnaziju kod franjevaca, također u Širokom Brijegu, koja je onda trajala osam godina.
Bogoslovni studij fra Andrija je nastavio odmah po završetku mature, 17. rujna 1940. Studij je počeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, ali ga je morao prekinuti jer se razbolio. Dr. fra Robert Jolić piše: "Upravo je njegova bolest i bila razlog što ga je provincijal, zacijelo početkom 1944., poslao na oporavak, i to fra Andrijinu ujaku fra Valentinu Zovki, koji je bio župnik u Kočerinu. Tu ga je zatekla i smrt. I o tome je zapisao fra Rufin: 'Kao rekonvalescent poginuo na Kočerinu 1945.' Tako su fra Andrijine odgojne ustanove, širokobriješka gimnazija i mostarska bogoslovija, početkom 1945. bile uništene, u potpunosti, i nisu se oporavile do danas, a brojni profesori, učenici i studenti brutalno pobijeni. Jedan od njih bio je i boležljivi student teologije fra Andrija Topić. Bolovao je od tada gotovo neizlječive tuberkuloze. Fra Andrija je franjevački habit obukao nakon završenog 6. razreda gimnazije, kako je u to vrijeme bilo uobičajeno. Bilo mu je tada 17 godina. Habit mu je obukao provincijal fra Mate Čuturić 11. srpnja 1937., skupa s čak 15-oricom kolega."
Fra Andrija je vječne zavjete položio 12. srpnja 1941. Za subđakona je zaređen u Mostaru 8. kolovoza 1943., a za đakona samo tjedan dana poslije, 15. kolovoza 1943. Za svećenika ga je zaredio biskup dr. Petar Čule u Mostaru 22. kolovoza 1943. Tada je, naime, bilo uobičajeno da se klerici zaređuju za svećenike i prije svršetka bogoslovnog studija. Mladu misu fra Andrija je proslavio u rodnoj župi Široki Brijeg 29. kolovoza. Iz sačuvanih spisa poznato je to da je fra Andrija ozbiljno obolio već početkom 1944. Zbog toga je neko vrijeme proveo i u bolnici u Mostaru. Nakon toga je bio kod ujaka u Kočerinu, o čemu se saznaje iz fra Valentinova pisma provincijalu od 22. lipnja 1944. U pismu fra Valentin navodi da su on i kapelan fra Vinko Dragićević dobro, ali da fra Andrijino zdravlje nije dobro." Fra Andrija je bolovao još godinu dana, ali nije umro prirodnom smrću, već kao i njegov ujak, nasilnom smrću, samo koji dan po službenom okončanju rata, u župnoj kući u Kočerinu. Partizani su ga s ujakom ubili u noći s 20. na 21. svibnja 1945., pred očima Andrijine majke, a fra Valentinove sestre, koja je s njima boravila u kući. Ubijen je u 26. godini života, osmoj godini redovništva i drugoj godini svećenstva. Pokopan je na groblju u Kočerinu.
Krstio 42 djece u Kočerinu
Dr. fra Jolić naglašava: "Zanimljivo je svakako napomenuti da je fra Andrija, iako bolestan, pomagao u pastoralnim poslovima u kočerinskoj župi. O tome nam svjedoče Matica krštenih i Matica umrlih (Matica vjenčanih je u međuvremenu uništena). Tako nam Matica krštenih svjedoči da je fra Andrija za vrijeme svoga boravka u Kočerinu krstio 42 djece." O smrti Fra Andrije i ujaka Valentina postoji dovoljno svjedočanstava. O stanju 1944. na Kočerinu i o fra Andriji zabilježio je fra Vinko Dragićević, od proljeća 1944. kapelan u toj župi: "Nazočnost fra Andrije Topića, fra Valentinova sestrića, koji je bio obolio na plućima i vidno se oporavljao kod svoga ujaka, posebno je u kući širila veselje i raspoloživost. Veseljak po naravi, ugodan u društvu, iako bolestan, pružao je izgled vesela zabavljača." Partizani su došli u Kočerin 19. studenoga 1944. godine. Na temelju kasnijeg svjedočenja Andrijine majke Šime, fra Vinko je saznao kako je jedna jedinica partizanske vojske došla u školu u Kočerin 20. svibnja 1945. Poslije ponoći, 21. svibnja jedan partizan je fra Valentina ustrijelio u hodniku, a drugi je sa šest metaka usmrtio fra Andriju koji je bolestan ležao u krevetu.
Dr. fra Robert Jolić dalje piše: "Osim fra Valentinove sestre Šime, fra Andrijine majke, s fratrima u Kočerinu boravio je i tada 12-godišnji Stanko Zovko, fra Valentinov bratić. On je fratrima bio mali 'dijak', čuvao je krave i ostalo što je bilo potrebno. U kasnim večernjim satima 20. svibnja 1945., oko 11 sati, partizani su ušli u kuću. Bila su trojica. Stanko se pravio da spava, ali je čuo sve što se zbiva u kući. Čuo je kako se fra Valentin, fra Andrija i tetka ispovijedaju. Prošlo je bilo pola noći. Čuo je kako jedan partizan viče fra Valentinu: 'Marš napolje!' Nakon toga čuli su se pucnji. Fra Andrija je ležao bolestan u krevetu. Majka ga je htjela zaštititi pa je gurala pištolj i preklinjala da ga ne ubiju. Međutim, oni su nekoliko metaka ispalili u nj u krevetu. Fra Valentina su pokosili rafalom iz automata na hodniku. Stanka su poveli sa sobom, ali ga nisu ubili. Htjeli su prikazati kako su fratre ubili križari, šumnjaci, ali to narod nije povjerovao. Vikali su: 'Vidite što su križari napravili, banda jedna!' Štoviše, istog su dana, kad se svanulo, sami partizani organizirali pokop fratara na mjesnom groblju, u fratarsku grobnicu, kako bi izgledalo da ih je ubio netko drugi i da oni i sami žale njihovu smrt. Iako su bili ustrašeni, župljani su u velikom broju došli na pokop svojih svećenika. Kada je, nakon velikog pokopa, partizanski oficir počeo držati govor, mještani su ga prekinuli povicima: 'Vi ste ih ubili'. Tako je bilo odmah jasno da svi znaju istinu i da ne postoji nikakva mogućnost da bi se ona sakrila."
O fra Andrijinoj smrti sačuvani su, međutim, i izvori partizanske strane koji u potpunosti potvrđuju navedena svjedočanstva svjedoka iz prve ruke. U dopisu Opštinskog povjereništva K. P. J. za Kočerin, koji je potpisao predsjednik Povjereništva i istodobno šef OZN-e za Kočerin, sa sastanka Povjereništva održanog 21. svibnja 1945., a poslanog Sreskom komitetu u Mostar, navodi se doslovce sljedeće: "Povodom svega ovoga (tj. slabe koristi od domaće milicije i aktivnosti ustaških križara, op. R. J.), na ovaj teren došao je drugi bataljon narodne odbrane, čijemu je štabu ovo povjereništvo kao i sekretar ove opštine iznio stav fratera u samom Kočerinu kao i njihov reakcionerski stav, na osnovi čega je navedeni bataljon likvidirao ove reakcionere pod kamuflažom neprijatelja/ustaško-četničkih bandi/. Prema našemu uvidjan[j]u kod naroda vlada veliko ožalošćenje, mada je kroz narod prosvirano da su to učinile ustaško-četničke bande."
Sačuvane su daske iz fra Andrijina kreveta u Kočerinu, okrvavljene njegovom krvlju. Nevjesta fra Franje Vlašića sjećala se kako ih je poslije, dok je još bila djevojka, ribala i prala. Te su daske poslije prenesene u Široki Brijeg i stavljene ispod oltara sv. Križa, a čuvaju se u riznici Vicepostulature u Širokom Brijegu. Osim toga, sačuvana je i krvava plahta s fra Andrijina kreveta. Čuvala se u franjevačkoj knjižnici u Mostaru, a trenutačno je u riznici Vicepostulature u Širokom Brijegu.
Mučko ubojstvo bolesnog fra Andrije nije iznimka. Tako su 7. veljače 1945. godine starog, teško bolesnog i nepokretnog fra Marka Barbarića s ostalom jedanaestoricom braće u širokobriješkom samostanu brutalno ubili, polili benzinom i spalili u obližnjem ratnom skloništu. Dr. fra Jolić naglašava: "Iako su kasnije širene partizanske priče o tome da su fratri na njih pucali, štoviše polijevali ih vrelim uljem sa samostanskih prozora, najprovidnije propagandne laži, ipak, i kad bi bile istinite, sigurno je da na njih nisu pucali fra Marko Barbarić u Širokom Brijegu ni fra Andrija Topić u Kočerinu jer su obojica bila teški bolesnici. Pa zbog čega su svejedno i njih dvojica tako brutalno umorena? Jedini odgovor, kao uostalom i za sve ili barem za daleko najveći broj hercegovačkih franjevaca i drugih svećenika u Hercegovini i na drugim mjestima, može se pronaći samo u slijepoj i suludoj mržnji novih vlastodržaca na sve što je bilo hrvatsko i katoličko: a upravo su svećenici i franjevci bili simboli i jednoga i drugoga."
Sinoć (ponedjeljak) u Kočerinu je u organizaciji kočerinskog župnika fra Marija Knezovića upriličen poseban duhovni program u čast fra Andrije Topića, nekadašnjeg kočerinskog fratra, uz molitvu da svi pobijeni hercegovački franjevci na čelu s fra Andrijom budu proglašeni blaženicima, mučenicima. Župljani župe Kočerin ponosni su na fra Andriju i fra Valentina Zovku, kao i mještani Oklaja kod Širokog Brijega, gdje su rođeni. Posebno su ponosni članovi obitelji Topić i Zovko.
