Sljedbenicima Davida Koresha, koji se smatrao posljednjim mesijom, u vjerskom kompleksu Mount Carmel bila je isključena struja, noću su bili pod snažnim reflektorima, a preko zvučnika su im puštali zaglušujuću buku, od rock glazbe, do zvukova klanja zečeva. No, kada agresivne i iscrpljujuće metode psihološkog pritiska nisu urodile plodom, nakon 51 dana krajnje neizvjesne i napete opsade, u travnju 1993. godine, na scenu su stupili tenkovi i suzavac, a čitav kompleks vjerskog kulta Davidove podružnice u Teksasu ubrzo je progutala vatra. U tragediji, koja je kao simbol brutalnog sukoba zauvijek obilježila američku povijest, život je izgubilo 76 osoba, među kojima su bila i djeca.
Zbog sumnje na ilegalno gomilanje i modificiranje oružja agenti Ureda za alkohol, duhan i vatreno oružje (ATF) pokušali su uručiti nalog za pretragu izoliranog, vjerskog kompleksa, Mount Carmel. No, ključni element iznenađenja bio je izgubljen. Naime, prema kasnijim izvješćima, jedan lokalni novinar, kojem je bilo dojavljeno za raciju, raspitivao se za put do imanja kod poštara koji je, igrom sudbine, bio Koreshov šogor. Sljedbenici su bili upozoreni, naoružani i spremni, pa je agente, čim su stigli, dočekala žestoka pucnjava. Inicijalni pokušaj saveznih vlasti da preuzmu kontrolu nad kriznom situacijom pretvorio se u krvavi okršaj, koji je postavio temelje za jedan od najmračnijih perioda u modernoj američkoj povijesti. Sukob je trajao dva sata i završio smrću četiri savezna agenata i šest članova Davidove podružnice. Kao izravna posljedica tog katastrofalno isplaniranog te još gore provedenog prepada 28. veljače 1993. godine, uslijedila je dugotrajna i iscrpljujuća opsada vjerskog kompleksa, koju je preuzeo FBI, stvorivši od toga medijski spektakl.
Nakon nešto manje od dva mjeseca iscrpljujućih pregovora, taktičkih igara i rastuće napetosti, u zoru 19. travnja te 1993., strpljenje saveznih vlasti je isteklo. Tadašnja američka državna odvjetnica Janet Reno odobrila je plan za okončanje dugotrajne i krajnje napete opsade izoliranog vjerskog kompleksa, Mount Carmel. Kako se službeno tvrdilo, cilj nije bio juriš, nego postupno ubacivanje suzavca uz pomoć oklopnih borbenih vozila kako bi se brojni i odani sljedbenici, kao i ostali članovi vjerske zajednice pod vodstvom Davida Koresha, konačno prisilili na mirnu predaju. U šest sati ujutro, tenkovi su u drvenim zidovima zgrade počeli probijati rupe te su u unutrašnjost kompleksa, pod visokim pritiskom ubrizgavati goleme količine suzavca. No, šest sati kasnije, oko podneva, umjesto očekivane kolone ljudi s podignutim rukama, iz kompleksa je počeo sukljati gusti, crni dim. Gotovo istovremeno na tri različite lokacije buknula je vatra koja se, nošena jakim teksaškim vjetrom, munjevito proširila te je, u manje od sat vremena, progutala cijelo imanje. Usred općeg kaosa, iz pakla vatrene stihije spas je uspjelo pronaći tek devetoro preživjelih, a u plamenoj grobnici ostalo je zarobljeno 76 osoba, među kojima je bilo više od dvadesetoro djece.
U strogoj izolaciji spremali su se za kraj svijeta
U središtu čitave tragedije bio je Vernon Wayne Howell, karizmatični vođa koji je promijenio ime u David Koresh. Sebe je smatrao prorokom i Mesijom, posljednjim u nizu, koji jedini može protumačiti apokaliptičnu Knjigu Otkrivenja. Njegova učenja privukla su stotine sljedbenika iz čitavog svijeta, koji su napustili svoje živote kako bi se pridružili zajednici na ranču Mount Carmel. Na tom udaljenom imanju, živjeli su u dubokoj i strogoj izolaciji, gotovo potpuno odsječeni od ostatka svijeta i modernog društva. Svaki aspekt svog postojanja podredili su intenzivnim i fanatičnim pripremama za, kako su vjerovali, skori i neizbježan kraj svijeta, koji su iščekivali s mješavinom straha, ali i vjerskog zanosa.
Poligamija, 'duhovne supruge' i zlostavljanje djece
Osim sumnji na ilegalno oružje, Koresh je bio optužen i za sustavno i teško zlostavljanje djece unutar zajednice, kao i za kontroverznu praksu poligamije, uzimajući brojne žene iz zajednice, od kojih su mnoge bile maloljetnice, za svoje "duhovne supruge". Sve te optužbe bile su opravdanje koje su vlasti iskoristile za pokretanje konačne akcije. Međutim, istraga koja je prethodila opsadi otkrila je niz propusta saveznih agencija. Savezni ured za alkohol, duhan, vatreno oružje i eksplozive (ATF) očajnički je trebao uspješnu akciju koja bi opravdala njihov proračun pred Kongresom, a operaciju su interno nazivali "Showtime". Njihovi pokušaji infiltracije bili su krajnje amaterski – agenti, koji su se predstavljali kao studenti, bili su prozirni, a sam Koresh je razotkrio čak i glavnog tajnog agenta, Roberta Rodrigueza, no ipak ga je nastavio pozivati na proučavanje Biblije. Unatoč tome što su znali da je Koresh upozoren na dolazak, zapovjednici ATF-a naredili su nastavak racije, iako je njezin uspjeh u potpunosti ovisio baš o faktoru iznenađenja. Ta odluka pretvorila je pokušaj uhićenja u strašno krvoproliće, pokrenuvši lanac događaja koji će završiti još većom tragedijom.
Taktike opsade i propali pregovori
U nastojanju da sustavno slomi volju i otpor svih unutar zidina FBI je, tijekom 51 dana opsade, primjenjivao širok spektar agresivnih i iscrpljujućih metoda psihološkog pritiska. Kompleksu je bila isključena struja, a noću su ga obasjavali snažni reflektori. Preko jakih zvučnika puštala se zaglušujuća buka, od rock glazbe do zvukova klanja zečeva, a cilj je bio slomiti Koresha i sve njegove vjerne sljedbenike. Unutar samog FBI-a došlo je tada do sukoba – s jedne strane bio je pregovarački tim koji je vjerovao da se Koresh može mirnim putem privoljeti na predaju, a s druge strane bio je visoko obučen taktički tim za spašavanje talaca (HRT), koji je zagovarao primjenu sile. Svaki napredak koji bi pregovarači postigli bio je potkopan agresivnim potezima taktičara, poput uništavanja Koreshovih automobila tenkovima. Situacijom je manipulirao i sam Koresh. Obećavao je predaju čim završi rukopis o Sedam pečata, no neprestano je odugovlačio, držeći tako i svoje sljedbenike i FBI kao taoce svoje mračne i duboko ukorijenjene apokaliptične vizije o neizbježnom kraju svijeta, koji je fanatično iščekivao.
Plamen je progutao sve
Konačni napad, koji je uslijedio 19. travnja bio je, prema riječima kritičara, od samog početka osuđen na potpunu propast. Tenkovi nisu samo upumpavali običan suzavac, nego su ispaljivali i takozvane "ferret" projektile, vrstu streljiva koja je bila specijalno dizajnirana za probijanje prepreka. Ti su projektili sadržavali CS prah, snažno kemijsko sredstvo pomiješano s metilen-kloridom, hlapljivim i zapaljivim kemijskim otapalom. Iako su vlasti godinama kasnije nijekale korištenje bilo kakvih pirotehničkih sredstava, otkriveno je da su u blizini glavne zgrade bila ispaljena i tri pirotehnička projektila. Stručnjaci su upozoravali da takva kemijska smjesa u zatvorenom prostoru, ispunjenom sijenom, petrolejskim svjetiljkama i zalihama goriva, stvara izrazito zapaljivo kruženje. Tenkovi su rušenjem zidova stvorili propuh koji je raspirivao plamen, a istovremeno su, rušenjem svega što im se našlo na putu, uništili stepenice te zatrpali podzemni prolaz. To je onemogućilo bijeg desecima žena i djece - improvizirano, betonsko sklonište u kom su bili skriveni, pretvorilo se tako u smrtonosnu zamku iz koje nije bilo izlaza.
Tko je zapalio vatru?
Najviše kontroverzi i danas izaziva jedno pitanje - tko je odgovoran za smrtonosni požar? Prema službenoj istrazi, koja je poznata kao Danforthovo izvješće, zaključeno je da su požar, u činu masovnog samoubojstva, podmetnuli sami Davidijanci. Kao dokaz navedene su snimke prislušnih uređaja na kojima se navodno čuje kako Koreshovi sljedbenici govore o "širenju goriva" i "paljenju vatre". Zaključci vještaka o tri odvojena izvorišta požara, također su upućivali na namjerno paljenje. No, preživjeli su, s druge strane, tvrdili da su požar, prevrtanjem petrolejskih lampi, izazvali tenkovi ili ga je potaknuo sam suzavac. Obdukcije su pokazale da je većina žrtava umrla od gušenja dimom, dok su neki bili živi zatrpani pod ruševinama. Kod nekih su pak, uključujući i Koresha, pronađene prostrjelne rane, što je sugeriralo da su se u zapaljenoj zgradi odvijali scenariji ubojstava i samoubojstava.
Masakr na drugu godišnjicu
Zbog niza teških optužbi, od oružanih prekršaja, ilegalnog posjedovanja i modifikacije vatrenog oružja, pa do sudjelovanja u tragičnim događajima, koji su okvalificirani kao ubojstva iz nehaja, osmero preživjelih članova Davidove podružnice bilo je osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne. S druge strane, za propuste u akciji niti jedan savezni agent nikada nije disciplinski odgovarao.
Događaji u Wacu, uz incident u Ruby Ridgeu koji se dogodio godinu dana ranije, postali su okidač za jačanje radikalnih, desničarskih i paravojnih pokreta diljem Amerike. U svakom potezu i odluci savezne vlade oni su vidjeli neoboriv dokaz sustavne i tiranske represije, usmjerene protiv građana koji se beskompromisno zalažu za očuvanje individualnih sloboda i ustavom zajamčeno, nepovredivo pravo na posjedovanje i nošenje vatrenog oružja.
Najstrašnija posljedica tog vala bijesa dogodila se točno na dan druge godišnjicu požara u Wacu - 19. travnja 1995., ispred savezne zgrade u Oklahoma Cityju, Timothy McVeigh aktivirao je bombu, usmrtivši 168 osoba. U svojim kasnijim iskazima McVeigh je, kao apsolutni i primarni motiv koji ga je nagnao na planiranje i izvršenje tog nezapamćenog, terorističkog čina, naveo upravo opsadu u Wacu, koja je ostala duboka i nezacijeljena rana u američkoj povijesti.
Otvori KEKS Pay
