Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Sport

Il Fenomeno priznao što mu se dogodilo noć prije finala s Francuskom

31. ožujka 2018. u 15:06 0 komentara 270 prikaza

Ako je ikoji nogometaš u povijesti zaslužio nadimak Il Fenomeno, onda je to on. Ronaldo Luís Nazário de Lima jedan je od najvećih napadača koje smo ikada gledali, za mnoge najbolji u povijesti nogometa. Kada govorimo o njemu, ne pričamo samo o trofejima nego o načinu kako je zabijao, driblao, trčao i uživao u igri. U povijesti nogometa bilo je puno igrača čija je kolekcija trofeja bogatija od njegove, koji su možda ostavili i dublji trag jer su dulje trajali, no Il Fenomeno je bio prekretnica, nogometaš koji je bio simbol prijelaza iz romantičnih devedesetih u legionarski nogomet kakvom svjedočimo danas.
Nogomet se u međuvremenu puno promijenio. Statistika i brojke postale su važnije od dojma, a nekad nije bilo tako. Ronaldo, onaj pravi Ronaldo, bio je heroj te ere, epohe kad smo gledajući nogomet uživali isključivo u igri i potezima, a nismo brojali predasistencije, postotak točnih i netočnih dodavanja te tako vrednovali učinak pojedinca, a od nogometa stvarali znanost koja to nije.Baš kao i Van Gaalov Ajax, Ronaldo je predstavljao možda i zadnji simbol romantičnog nogometa prije nego što je on postao talac globalnih korporacija, televizijskih kuća, selfie navijača i Instagram nogometaša, bogatih tajkuna i svega onoga odbojnog nastalog nakon ''Slučaja Bosman" što mnoge ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu čini nostalgičnima za vremenima kad to nije bilo tako.
S nepunih 18 godina, kao jednog od najvećih svjetskih talenata na Svjetsko prvenstvo u SAD 1994. vodio ga je brazilski izbornik Carlos Alberto Parreira. Premda je cijela država molila Parreiru da u vatru gurne novog Pelea, a čak se i izbornikova majka uključila u masovnu kampanju da se Ronaldu da šansa, iskusni trener bio je nepopustljiv. S dječakom je imao druge planove. Selecao su do četvrtog naslova prvaka svijeta vodili Romario i Bebeto, a mladi Ronaldo sve je to promatrao s klupe. Dok je sa zlatnom medaljom oko vrata i peharom u ruci trčao stadionom Rose Bowl, u njemu nije bilo ljutnje ni ljubomore. Svijet je čekao novog Pelea, a on je bio spreman uskočiti u Kraljeve kopačke.
Između Mundijala u SAD-u i onog koji je Ronalda čekao u Francuskoj prošle su četiri godine. U međuvremenu, brazilski princ je izrastao u pravog Kralja, jer tih nekoliko sezona koje je odigrao, najprije u dresu PSV-a, zatim Barcelone, a onda i Intera, bile su nešto neviđeno. Za nas koji nismo imali priliku gledati one najveće - Pelea, Cruijffa, Di Stefana, a za Maradonu smo bili još prebalavi - Ronaldo je bio heroj.
A onda je stiglo ljeto 1998. Brazil je u Francusku stigao s reputacijom prvog favorita jer je izbornik Zagalo u momčadi, osim poslovično sjajnih pojedinaca imao i jednog genija. Il Fenomeno, kako je u međuvremenu dobio nadimak, tada nije smatrao da u karijeri već ima naslov svjetskog prvaka. Tehnički, svoju medalju jest bio dobio, no taj Mundijal nije bio njegov. Zlato su osvojili neki drugi igrači, a on je želio svoj naslov.  Turnir u Francuskoj bio je prilika da Kralj dobije svoju krunu.
Brazil je već nakon prva dva kola grupne faze osigurao nastup u osmini finala. Na krilima Ronalda u osmini finala teško je stradao Čile (4:1), a u četvrtfinalu u sjajnoj utakmici Danska (3:2). U polufinalu Ronalda i Brazil čekala je fantastična Nizozemska. Van Gaalov Ajax stariji tri godine i pojačan Dennisom Bergkampom. Bila je to ljepotica turnira. Brazil je poveo golom Ronalda, a tri minute prije kraja izjednačio je Patrick Kluivert. Nakon produžetaka rezultat se nije mijenjao, a izvođenje udaraca s 11 metara po tko zna koji je put bilo kobno za Nizozemce. Brazil je ušao u finale i čekao boljeg iz dvoboja Francuska - Hrvatska.
Jako dobro znamo kako je ta utakmica nažalost završila i finalnu utakmicu protiv Brazila igrali su domaćini.
Ono što se događalo u brazilskom taboru noć prije utakmice ostat će zapisano u mitologiji nogometa kao najveća misterija svjetskih nogometnih prvenstava. Veća od fantomskog gola Geoffa Hursta u finalu 1966. protiv Njemačke i čudnija od neobjašnjivih poraza Brazila od Urugvaja 1950. te Mađarske od Njemačke 1954.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.