Dok diplomati negdje daleko dogovaraju neizvjesna primirja i prekide vatre, u regiji Donbas u Ukrajini vojnici se bore protiv separatista koje podupire Rusija. U dobi kad neki ljudi proživljavaju najbolje godine života, na prvim linijama bore se muškarci i žene, osuđeni da stalno iznova kopaju rovove, dok bombe neprestano padaju oko njih. Francuski ratni novinar i prvi put redatelj Loup Bureau vodi nas na impresivno i zapanjujuće kinematografsko putovanje otkrivajući golu istinu i grubost preživljavanja, u onome što se naziva posljednjim sukobom na europskom tlu. Dokumentarac "Rovovi" u selekciji je 23. Mediteran Film Festivala, što je i bio povod za razgovor s autorom o procesu snimanja, ratovima i ratu koji trenutačno bjesni, novinarstvu i filmu.
Večernji list: Zašto Ukrajina i zašto rovovi?
- Nastanak projekta vezan je uz moju osobnu priču. U srpnju 2017. moj život je dobio neočekivani preokret. Dok sam radio na tursko-iračkoj granici uhitile su me turske vlasti jer sam uime TV5 Monde (globalne informativne mreže na francuskom jeziku) izvještavao o kurdskoj miliciji u sjevernoj Siriji. Turske vlasti su miliciju smatrale terorističkom organizacijom. Osuđen sam na 25 godina zatvora zbog "terorizma" u kafkijanskom procesu temeljenom na lažnim optužbama. Imao sam tada 27 godina. Na kraju sam proveo 52 dana u strogo čuvanom zatvoru prije nego što su francuske vlasti uspjele ispregovarati moje puštanje. Ovo me iskušenje duboko promijenilo. Moje najdublje bilo je oštećeno, ali paradoksalno, moja želja za pričanjem priča nije bila zaražena. Nisam postao bolja verzija sebe, jednostavno sam postao življi. Kad sam se vratio u Ukrajinu, moja vizija svijeta se promijenila. U rovovima sam otkrio sličnosti sa zatvorskim životom u psihičkoj zatvorenosti, strahu od umiranja i neizvjesnosti. S vremenom sam također uočio određeni stupanj nježnosti u ovom ultranasilnom okruženju. Dok se vojnici čeliče kako bi se suočili s ratom, njihova je ljudskost žestoka i prekrasna. Kad sam to vidio, shvatio sam da praktički nitko nije svjestan da samo nekoliko tisuća kilometara dalje, na rubu istočne Ukrajine, mladi Europljani ginu, i dalje ginu, u apsurdnom ratu. Također sam shvatio da ni jedno novinsko izvješće nije moglo pokriti obujam vizije. Ove se emocije mogu uhvatiti samo ako im se da dovoljno vremena, drugačijim pristupom: u mediju filma.
Večernji list: Gotovo četiri mjeseca proveli ste u rovovima "loveći" snimke. Kako su vas vojnici prihvatili? U ovim uvjetima, kada su suočeni sa smrću, je li bilo teško povezati se s njima?
- Kada snimate film o ratu, morate steći povjerenje. Za to je potrebno vrijeme, a sve je u osjetljivosti pristupa koji imate prema nekome. Ono što je teško na ratnom polju je to što su ti ljudi u osnovi suočeni sa smrću. Dakle, vrlo je intimno. Proveo sam nekoliko mjeseci s njima u rovovima. Dok sam dolazio i odlazio, navikli su se na moju prisutnost i stekao sam njihovo povjerenje. Sve je stvar pristupa i osjetljivosti prema njima. Mogao sam snimati u potpunoj slobodi i prepričavati život u rovovima kao nitko prije. Postojala je ogromna razina odgovornosti u ovom poslu jer sam morao paziti da ih ne dovedem u opasnost onim što sam bilježio svojim fotoaparatom. Rat nije zajedničko tlo. Kada snimate vojnika na fronti, snimate nešto iznimno intimno i dragocjeno. Blizina smrti dira našu najdublju prirodu. Odjednom više nema trikova, privida, laži. Sve je u rovovima i stvarnije je nego bilo gdje drugdje na svijetu.
Večernji list: Što vam je bilo najteže?
- Većina ljudi koji pokrivaju prve linije to čini nekoliko dana, najviše nekoliko tjedana. Boravak mjesecima u ratnoj zoni je iscrpljujući. Jer morate stalno razmišljati o zaštiti sebe dok snimate rat. Recimo, cijelo sam snimanje morao nositi pancirku od 20 kilograma. Okruženje rovova značilo je da me nije mogla pratiti filmska ekipa. Nekako mi je najteže na snimanju ovog dokumentarca bilo zadržati tijek, duh filma koji sam u sebi fiksirao. Jer, uz umor, nekoliko sati sna, strah i ekstremne uvjete, veliko je iskušenje ispustiti to i na neki način izgubiti sebe. Bilo je trenutaka ekstremne napetosti u kojima sam se pitao što radim tamo. Neki vojnici su tijekom snimanja bili teško ozlijeđeni, a ja sam nekoliko puta bio blizu ranjavanja. Da ne govorim o tome da su zapovjednici u svakom trenutku mogli odlučiti da moram napustiti bojišnicu. Na kraju krajeva, završiti ratni dokumentarni film u nekoliko mjeseci je malo čudo.
Večernji list: Naravno, film govori o ratu koji trenutačno bjesni, ali tu je i priča o svakodnevnom životu vojnika.
- Većina ratnih dokumentaraca koje smo navikli gledati fokusirana je na fizičko nasilje. Ima nešto neodoljivo za autore dokumentarnih filmova u ratu u otkrivanju ovih ekstremnih trenutaka. I malo ljudi izbjegne ovo iskušenje. Ono što sam naučio iz tih dugih mjeseci provedenih u rovovima je da je fizičko nasilje samo jedna od mnogih komponenti rata. U sukobu čovjek mora transformirati svoju okolinu i sebe. Svoju životnu sredinu treba graditi i učvršćivati, u njoj pronaći zaštitu i prilagoditi joj se. Transformacija je ključna za suočavanje sa smrću, rekreiranje svakodnevne rutine i neki oblik normalnosti u nenormalnom svijetu oružanih sukoba. I to je sama bit "Rovova". Film razotkriva filmski potencijal vojnika; svakodnevica: lopatanje zemlje, zakopavanje u rovove, do sada. Rat se promatra kroz prizmu apsurdne logistike. Ovaj relativni mir glavna je opruga filma. Mir pun napetosti. A u beskrajnom krugu svojih dana na fronti, vojnici otkrivaju ono najintimnije: svoju ranjivost.
Večernji list: Kako biste ocijenili medijsko izvještavanje iz Ukrajine?
- Za mene je medijsko izvještavanje o ratu u Ukrajini sada gotovo shizofreno, ako mogu tako reći. Zato što sam prije invazije proveo toliko godina pokušavajući uvjeriti medije da nastave govoriti o ratu u Ukrajini. Nažalost, bilo je znakova koje mnogi nisu htjeli vidjeti. To je općenitiji problem, što čini vijesti, kako su konstruirane. Ali što se mene tiče, sada sam zadovoljan ovom medijskom popraćenošću. Nije sve savršeno, ali ulozi onoga što se događa u Ukrajini su veliki i većina medija je to shvatila. •
