Bi li bila objavljena neistina da je terasa o kojoj se u posljednje vrijeme toliko pisalo Severinina, Gibonnijeva, Badrićkina ili kojeg drugog pjevača ili pjevačice, a ne Thompsonova? Vjerojatno ne bi. Dok je Marko Perković omiljen među mnoštvom Hrvata, dok njegovu pjesmu publika proglašava najvećim evergrinom u povijesti Hrvatske, dok ga na stadionima i trgovima dolaze slušati stotine tisuća obožavatelja, dok mu “lijevi” kolega Urban priznaje da po selima privuče više publike nego zvučna imena u glavnom gradu, dok je, ukratko, prvo ime hrvatske zabavne glazbe i domoljub koji je za Hrvatsku ratovao s oružjem u ruci, dotle ga mnogi mediji i novinari ozloglašavaju kad god za to imaju prigodu. A prigoda tako reći uvijek postoji, ona se zove – Marko Perković Thompson. Hrvatski mediji i novinarstvo jedva da su se imalo promijenili od vremena komunizma u kojem bi, kad bi se na njihovu zubu i zubu politike našao neki poznati “nacionalist”, samo spominjanje njegova imena probudilo lešinarski nagon. U književnosti Aralica i cio niz drugih pisaca, u zabavnoj glazbi Vice Vukov, u sportu Ćiro Blažević, među gospodarskim stručnjacima Veselica, Đodan ili Šošić, u politici Savka, Tripalo i mnogi drugi obilježavani su kao zlo na sličan način kao u samostalnoj Hrvatskoj Tuđman i podosta njegovih suradnika i deseci drugih briljantnih osoba. Što je tome uzrok? Među ostalim i ovo. Do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća tako reći svi novinari su bili lijevi, golem broj, možda i do 95 posto, bio je u članstvu Saveza komunista, s promjenom politike neki su se povukli, neki su otišli u Beograd ili čak u četnike, a golema je većina u novinarstvu ostala. Osim toga, novi su se novinari regrutirali iz istih obiteljskih ili političkih sredina kao u komunizmu, većina je hrvatsku državu prihvatila kao nužno zlo i zadržala sumnjičavost, rezerviranost ili odbojnost prema svakom izražavanju domoljublja i hrvatstva. Najveći medijski progonitelji domoljuba i domoljublja u komunizmu osnivali su najmoćnije medijske kuće ili pokretali glasila. Dijelom krivicu za stanje u novinarstvu ima i sam predsjednik Tuđman, koji je odlučivao o najvažnijim kadrovima u tiskanim i elektroničkim medijima u vlasništvu države – najviše je vjerovao ljudima koji su prošli sličan put kao i on, put od odanog komunista do “dobrog Hrvata”. Neki su mu bili trajno poslušni i zahvalni, a neki su mu zabili nož u leđa čim je za to bilo prilike. Dva-tri puta sam se kandidirao za visoke dužnosti u novinarstvu, no premda sam imao neki nacionalistički kapital iz komunizma, nikad nisam uspio, usprotivio bi se ili HDZ koji je imao svoga favorita ili ljevičari ili ujedinjeni. Može se misliti loše o Thompsonu, ne voljeti njegove pjesme, prezirati njegovo domoljublje, ali lagati o njegovoj terasi pozivajući se na isti sud koji tu laž opovrgava – rijetko je toga bilo i u komunizmu. Bio sam na Thompsonovu koncertu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, bilo je više od 100 tisuća ljudi, a policija je privela samo jednog mladića s ustaškim obilježjima, no ime mu nikad nije objavljeno – nije li bio u scenariju? Thompsona ćete vrlo, vrlo rijetko vidjeti i čuti u medijima, a pogotovo ga nećete vidjeti na naslovnicama, nema s njim intervjua, nema o njemu reportaža, on je gotovo zabranjen slično kao i mnogi domoljubi u komunizmu. I tko mu to radi? Isti oni koji su navijali za Jugoslaviju dok se nije potpuno raspala. Tuđman je bio najnapadaniji političar valjda u povijesti, uoči oslobađajuće presude Gotovini i Markaču jedan je lijevi list objavio naslov iznad velikog teksta “Presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj” pa je nakon vijesti iz Haaga brže-bolje povučen. Možete zamisliti kakvi osjećaji obuzimaju takve novinare kad vide sto tisuća ljudi na Thompsonovu koncertu, kad gledaju na TV-u kako njegovu pjesmu “Zaustavi se, vjetre” publika proglašava najvećim evergrinom u hrvatskoj zabavnoj glazbi, kad svjetski doprvaci u nogometu zovu Thompsona da pjeva na njihovu dočeku u Zagrebu ili kad zahtijevaju da se puštaju njegove pjesme prije utakmice, kad Hrgović hoće neku njegovu pjesmu prije boksačkog okršaja. Čovjek se osupnut tim animozitetom pita – pa što to oni u Hrvatskoj vole? Odgovor je – oni ne vole Hrvatsku.

Čovjek kupio stan za 98.000 eura i sad ga prodaje za 275.000. Zagrepčanka: ‘Rekla sam da se treba sramiti’