Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Služe li kazališta tome da proizvode dobre predstave ili da se njima bave političari?

15. kolovoza 2022. u 15:26 0 komentara 20 prikaza

Ovih mjeseci i tjedana traje lov na intendantske glave u Hrvatskoj. Nakon više ili manje očekivanih promjena u intendantskim foteljama Varaždina, Osijeka i Zagreba, sada se licitira i s intendantskim foteljama u Rijeci i Splitu. Točnije, kazališna vijeća traže razrješenje tamošnjih intendanata prije isteka njihovih mandata. Ono što je u ovoj kadrovskoj priči zanimljivo jest to da je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek stala u obranu oba intendanta (doduše, više je strasti upotrijebila u obrani splitskog intendanta Srećka Šestana, dok je diplomatičnija bila po pitanju riječkog intendanta Marina Blaževića). No, još je zanimljivije da riječka lokalna esdepeovska politika i dalje podržava intendanta Blaževića, s čime se ne slažu ni oni članovi kazališnog vijeća koje je na to mjesto postavila baš ta riječka vlast. Vijećnici su u Rijeci otkazali poslušnost političarima, što i nije čest slučaj u našim kulturnjačkim turbulencijama. I dok je nervoza oko splitske intendantske fotelje logična, jer je splitsku gradsku upravu nedavno ponovno preuzeo Ivica Puljak koji sada ubrzano čisti kadrove koje je po splitskim institucijama namjestio HDZ u dogovoru sa Željkom Kerumom, riječki slučaj ipak bi mogao postati iznimka. Jer u Rijeci se inzistira na razrješenju intendanta koji još uvijek ima povjerenje gradonačelnika i gradskog pročelnika za kulturu, a koji su najveći financijeri riječkog kazališta. No, tom istom gradonačelniku i gradskom pročelniku za kulturu ne vjeruju članovi kazališnog vijeća koje je postavio grad, pa se intendant Blažević našao na brisanom prostoru na kojem se mora braniti gotovo sam, uz diskretnu podršku ministrice kulture i medija koja je ansamblu riječke Opere znakovito čestitala uspjeh zbog nedavnog nastupa na opernom festivalu u finskoj Savonlinni, na kojem je riječka uz osječku Operu izvela čak pet predstava. A to je gostovanje, zanimljivo, jedva zabilježeno u hrvatskom tisku.

Kao da naši operni ansambli svako malo gostuju u bijelome svijetu. Ali, pustimo na stranu gostovanja. Zapitajmo se zašto služe naša nacionalna kazališta? I zašto uopće služe kazališta? Zato da proizvode dobre predstave kojima mogu konkurirati stranim ansamblima ili zato da se njima bave političari koji u kazališta odlaze u pravilu iznimno rijetko? Je li gradu Splitu važnije da ima kvalitetno Splitsko ljeto s bogatom ponudom (kakvo je ovo aktualno koje je osmislio aktualni intendant Srećko Šestan sa suradnicima) ili mu je važnije da se taj isti intendant detronizira, a Splitsko ljeto još nije ni završilo? I hoće li riječko Kazališno vijeće i riječki gradski Odbor za kulturu raspravljati i o svim dobrim predstavama koje je iznjedrio riječki HNK Ivana pl. Zajca pod vodstvom Marina Blaževića (a tu bi, uz odlične dramske predstave koje je režirala Franka Perković i svjetski operni repertoar, morao ubrojiti i operno natjecanje za mlade pjevače koje nosi ime Zinke Kunc) ili će samo kritizirati intendanta zbog njegovih ugovora, honorara, angažmana izvan matičnog kazališta, neugodnih sukoba s članovima ansambala...

Treba biti jasno da danas nije nikakva umjetnost smijeniti iskusnog intendanta Srećka Šestana u Splitu kada je splitska lokalna vlast u vlasti Puljkove ekipe, ali da je itekakva umjetnost naći čovjeka koji će i ubuduće dobro voditi to nacionalno kazalište koje gotovo da i ne zna za odmor jer nakon redovne sezone mora opsluživati Splitsko ljeto na kojem su ove godine izvedena čak četiri operna naslova. A slično se može reći i za Rijeku. I riječki kazališni program proteklih godina bio je vrlo atraktivan, a riječ je o godinama kada su se i hrvatski, kao i strani intendanti morali boriti i s koronom, i s prorijeđenim gledalištem, i sa smanjenim budžetima, i s dospjelim dugovima, i s derutnim zgradama u koje se ne ulaže dovoljno, i sa zastarjelim kazališnim zakonom koji se sada mijenja, ali čini se da te promjene, kakve god one bile, opet neće dovesti do neophodnog konsenzusa u kazališnoj zajednici.

Uporno se tvrdi da kazališnom sustavu u Hrvatskoj trebaju radikalne promjene, a kada se čak i oprezno pokuša taj isti sustav promijeniti, odmah svi, s razlogom ili bez njega, ustaju na zadnje noge i traže status quo. Do kada? Nije dobro kada se umjetnike u javnim kazalištima, pa i onim nacionalnim, pretvara u državne ili javne službenike koji su zaštićeni kao lički medvjedi, pa ih ne zanima što se događa na okrutnom tržištu rada na kojem se za preživljavanje bore samostalni umjetnici. Ali isto tako nije dobro kada se kritizira s figom u džepu u stilu "sjaši Kurta da uzjaši Murta". Jer i Murta će imati iste probleme kao i Kurta, a dok se oni bore za fotelje, naša će kazališta gubiti tlo pod nogama i to doslovno. A to bi mogao biti put bez povratka. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.