Putinovoj Rusiji ne može se vjerovati ni riječ. Laže li ga, laže, kako bi Hrvati rekli, više nego svi velikosrbi zajedno. Tvornica laži radi stalno i naslušali smo se nevjerojatnih teza u zadnjih par mjeseci otkako je Putin pokrenuo svoju slagalicu strave u Ukrajini. Toliko da se, slikovito govoreći, njemu više ne može vjerovati ni kada kaže da je Čajkovski komponirao balet Labuđe jezero ili da je votka glavno rusko piće. Stoga, zašto bismo sada vjerovali tvrdnjama Rusije da je pri završetku prve faze svoje “specijalne operacije”, pa će se, kažu Rusi, prebaciti više na istočni dio zemlje i tamo srediti Ukrajince. Taj vojni korak jest logičan, ali samo ako vjerujete da je Putinu bio cilj malo “podebljati” svoje “krajine” u Ukrajini i oteti još malo teritorija te spojiti Donjecku i Luhansku oblast s Krimom. Ne bi bilo. Treba, dakle, vjerovati da je Putinov plan bio osvojiti cijelu Ukrajinu, i to tek kao prvi veliki korak prema teritorijalnoj obnovi novog ruskog imperija. Maksimalistički njegov cilj je, dakle, puno veći od “integriranja” Ukrajine.

Stoga, te najave Moskve da će se sada, eto, vojno preseliti samo na istok može biti tek taktičko fingiranje, dobivanje na vremenu ili jednostavno način da se Ukrajinci i NATO malo opuste. Kao, Putin je ipak razuman, pa je spreman zadovoljiti se sitnom krađom. Njegova vojska, istina, u tih mjesec dana ratovanja ne da nije pokazala ništa specijalno, nego je uvelike srušila mit o svojoj moći i nepobjedivosti. No, ne treba to shvaćati gotovim, nego treba uzeti u obzir da je Putin na Ukrajinu krenuo “samo” s 200 tisuća vojnika. Što znači da u ovom trenutku na bojištu ima puno više Ukrajinaca pod oružjem nego Rusa. Treba razmišljati o tome što će biti ako Putin odluči udvostručiti svoju vojsku. Osim toga, njegova je vojska dokazala drugi mit, da je riječ o nemilosrdnoj soldateski koja ratuje tako da spaljuju sve, i vojnike, i tenkove, i kazališta, i gradove i civile, svako drvce. Hrvati su bili suočeni sa sličnim agresorom, koji nas je na početku rata pokušao uništiti tzv. blitzkriegom, koristeći istu nemilosrdnu taktiku spaljene zemlje, uz organiziranje ritualnih klanja stanovništva. Umjesto da Hrvati klonu pred takvom velikom i okrutnom vojnom silom, stvoren je upravo suprotan efekt, Hrvati su izgubili svaki strah i krenuli na sve ili ništa. Uz odlučnost koja je na kraju slomila okupatora. Naravno, uz velike žrtve. Dakle, nema predaje, nema pregovora o teritoriju, a Ukrajinci nikako ne smiju dopustiti, u nekoj sljedećoj fazi, ulazak plavih kaciga. Zbog dolaska UNPROFOR-a, rat u Hrvatskoj trajao je dvije-tri godine dulje. S time da je nama taj “timeout” trebao da se naoružamo i profesionaliziramo brigade. Hrvatska je uoči rata razoružana, a kada je rat počeo, uveden je međunarodni embargo na uvoz oružja.

Mi smo morali oružje uglavnom skupo nabavljati na crnom tržištu i potplaćivati istočnoeuropske zemlje da nam dopuste prelete transportnih zrakoplova punih oružja koji su slijetali na aerodrom na Krku i u Puli. Tek kasnije nam je NATO počeo gledati kroz prste, pa je oružje stizalo i brodovima. Na sreću, Ukrajinci imaju sasvim drukčiji tretman, zato što su NATO i EU priznali odmah da Ukrajinci vode ne samo svoj rat, nego i rat za nas. I upravo to oružje, uz veliku hrabrost i inat samih Ukrajinaca, njih vojno drži na životu i omogućava im sada koliko-toliko ravnopravniji boj. Problem je što se u tom ratu troše goleme količine naoružanja, pa su Ukrajincima neophodne stalne i velike transfuzije efikasnog oružja. Rusi su prijetili da će uništavati svaki vojni konvoj, no to ne čine jer nisu u stanju napasti sve konvoje, niti su njihovi piloti željni tolikog rizika. Našli su neko polurješenje, pa pomno prate gdje Ukrajinci skladište oružje, a potom ta mjesta raketiraju. Hrvatska je, radi usporedbe, međunarodno priznata tek 1992., a tek je operacija Maslenica 1993., što je bila najoštrija bitka u Domovinskom ratu, potvrdila da Hrvatska vojska može vojno poraziti okupacijske snage. Tu se okrenula ratna sreća u korist Hrvata. I nakon toga je rat trajao još pune dvije godine, a Hrvatska je tek teritorijalno zaokružena u siječnju 1998. Ukrajini, koja se jako brzo i mudro vojno stabilizira i jača, sada treba jedna “Maslenica”, kojom će opet spojiti okupirane teritorije. Ta operacija se može dogoditi u području Kijeva, protjerivanjem ruskog okupacijskog korpusa natrag u Bjelorusiju i Rusiju ili potiskivanjem okupatora prema Krimu. Usporedba Hrvatske i Ukrajine ne vrijedi u svemu, jer mi nismo ratovali s protivnikom koji posjeduje nuklearno oružje, ali je princip ratovanja jednak. Putinovoj Rusiji boravak na tom okupiranom teritoriju mora postati neizdrživ. Točno onako kako joj je postao neizdrživ u Afganistanu, iz kojeg se ta nemilosrdna sila morala osramoćena pokupiti, uz velike gubitke, bez obzira na velik nuklearni arsenal.

 

Prije 20 godina obećali su uvesti euro, ali nikada to nisu učinili: “Vlastita valuta pomogla nam je u izbjegavanju recesije”