Odluka Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava o poništenju prvobitne presude u predmetu “Slaven Kovačević protiv Bosne i Hercegovine” izazvala je potpuno oprečne reakcije u ovoj zemlji. Dok se u onima koje dolaze iz hrvatske i srpske politike i javnosti prepoznaje olakšanje i zadovoljstvo zbog činjenice da je Sud svojom odlukom zaštitio natkrovljujuće načelo konstitutivnosti triju naroda u BiH, reakcije iz bošnjačkih krugova dominantno su negativne, osuđujuće, pa i uvredljive.
Nažalost, ove reakcije pokazuju da se u velikom dijelu bošnjačke javnosti i politike konstitutivnost, a time i jednakopravnost triju naroda, smatra privremenim rješenjem, “recidivom prošlosti”, kako ju je nazvao jedan od bošnjačkih intelektualaca s političkim ambicijama. Ovakvu dozu ogorčenja i ljutnje u bošnjačkoj javnosti izazvalo je još samo odbijanje revizije tužbe BiH protiv Srbije za genocid. Međutim, za razliku od sadržaja tog spora koji opravdano izaziva jake emocije kod Bošnjaka, upitno je po čemu je to konstitutivnost naroda, čiji je pokušaj rušenja u biti (propale) apelacije Slavena Kovačević, toliko pogubna za ovaj narod.
Osim ako to doista nije želja za dominacijom nad druga dva naroda putem građanske, odnosno unitarne države u kojoj bi bošnjačka brojnost došla do izražaja. Lažno se predstavljajući kao pripadnik “ostalih”, savjetnik Željka Komšića pokušao je sudskim putom osporiti ulogu konstitutivnih naroda u izboru članova Predsjedništva BiH i Doma naroda BiH, jedinih državnih institucija u kojima bi se u samom procesu izbora trebala štititi kolektivna prava triju naroda. Trebala, jer se manjkavosti postojećeg Izbornog zakona BiH koriste da se Hrvatima iz izbora u izbore nameće “hrvatski” član Predsjedništva BiH.
Kovačeviću i politikama koje stoje iza njega ni to nije bilo dovoljno pa su u Strasbourgu nastojali potpuno derogirati ulogu konstitutivnih naroda pri izboru ovih institucija i time otvoriti put preobrazbi BiH u “modernu građansku državu”, što je ljepši naziv za unitarnu BiH. Europski sud za ljudska prava svojom je presudom osujetio te nakane, ali spomenute reakcije pokazuju da netrpeljivost prema konceptu konstitutivnosti naroda sve više jača u bošnjačkoj politici i javnosti.
Apsurdno je to što upravo Bošnjaci najviše potenciraju obilježavanje i proslavu dvaju državnih praznika (koji u daytonskoj BiH nisu potvrđeni) u čijem je središtu upravo očuvanje konstitutivnosti i jednakopravnosti triju naroda. Dan državnosti BiH obilježava se 25. studenoga kao prisjećanje na važnost Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a iz 1943. godine i proglasa da “BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska, i hrvatska, i muslimanska”. Što je to drugo nego potvrda jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda dogovorena u Daytonu? Oni koji slave odluke ZAVNOBiH-a i Dan državnosti BiH danas bi preko Strasbourga ukidali upravo tekovine tog povijesnog događaja.
Jednako je apsurdan i odnos prema 1. ožujka koji se zbog referenduma o osamostaljenju BiH 1992. godine obilježava kao Dan neovisnosti BiH. Referendumsko pitanje glasilo je “Jeste li za suverenu i neovisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”. Danas ta ravnopravnost pobrojenih naroda smeta upravo onima koji najviše slave pozitivne rezultate referenduma koji je omogućio samostalnost BiH.
Povijest će zabilježiti da je BiH utemeljena na jednakopravnosti triju njezinih konstitutivnih naroda (ponovno) sačuvana 25. lipnja 2025. godine u Strasbourgu. Unatoč onima koji bi “čuvali” državu tako što ruše njezine temelje. •
Otvori KEKS Pay
