Rukomet se vratio kući, i to pjevajući! Igrači rukometne reprezentacije Hrvatske u zagrebačkoj Areni u polufinalu Svjetskog prvenstva nadigrali su favorizirane Francuze, a u Oslu su se okitili srebrnim medaljama. A zapravo su hrvatski rukometaši na planetu Zemlja stvarni prvaci jer su Danci – izvanzemaljci. Na četirima svjetskim prvenstvima 38 utakmica zaredom nisu poraženi. Još uvijek nema nešto rukometno trulo u državi Danskoj, barem kad su svjetska prvenstva u pitanju. No, sasvim je razvidno to da su se rodili neki novi klinci koji će kročiti hrvatskom stazom rukometne slave što su je utrli Ćavarova i Balićeva generacija. Novi hrvatski izbornik Dagur Sigurdsson stao je uz bok Zovki, Kljaiću, Červaru, Goluži i Babiću, koji su vodili hrvatske izabrane vrste do medalja na najvećim rukometnim natjecanjima. Prepoznao je potencijal novih hrvatskih rukometnih talenata koje veže posebna kemija - svi za jednog, jedan za sve! Kemija lako može nadoknaditi i teže fizičke probleme. Martinović postigne golčinu kao iz topa, a onda se na klupu vrati šepajući, David Mandić nastavi igrati rukomet slomljenim prstom…
Sigurdssonov predšasnik Velimir Kljaić Kljun znao je reći: "Zvijezde ne osvajaju prvenstva, nego momčad, a onda svi igrači te momčadi postanu zvijezde!" Vjerujemo da Kljaićevu mudrost znaju i Sigurdsson i njegovi igrači. Napoleon je prije 200 godina rekao: "Dajte mi sto tisuća Hrvata, osvojit ću svijet!" A Sigurdsson, kao i njegovi predšasnici, Zovko, Kljaić, Červar, Goluža i Babić, bio je siguran, odnosno "sigurdssan", kad je sebi u bradu promrmljao:
- Meni će biti dovoljno sedam Hrvata!
Kao da baštini onu staru hercegovačku: "Di je bilo, bit će, di je vrilo, vrit će!" Valjalo je stići i prestići Mađare koji su pet minuta prije kraja vodili s četiri gola razlike. Kad je Marin Šipić, kojeg zovu Mali Medo, postigao gol u posljednjoj sekundi, na rukometnom nebu postao je Veliki Medvjed. U prvom poluvremenu polufinala protiv Francuza hrvatski heroji, nasljednici Kauboja, posramljivali su favorizirane i umišljene Francuze s desetak golova razlike. Francuzi su onda počeli igrati prljavo, uzdajući se da će im suci gledati kroz prste. Nisu im prolazile rukometne varke pa su počeli provocirati čarke. Onda smo se sjetili one znane čarke između Ivana Balića i Nikole Karabatića, dvojice ponajboljih rukometaša svijeta, u jednom od rukometnih klasika između hrvatskih Kauboja i Francuza. Iako nismo neki veliki znalci čitanja s usana, ali dio verbalnog dijela dvoboja išao je nekako ovako:
- Ja sam viši od tebe - govorio je Karabatić.
- Možeš biti duži, ali viši ne možeš biti ni u ludilu, brale - uzvratio je veliki Ivano, parafrazirajući Napoleona onako po splitski.
Favorizirani, protežirani i umišljeni Francuzi nisu znali gdje su ni protiv koga igraju. Kao da ih je omamio Matanov "vrancuski" konjak (iz Raosovih i Vrdoljakovih "Prosjaka i sinova"). Po svjetsko zlato valjalo je odletjeti na sjever do hladnog Osla, koji se na globusu, kako Mujo reče, nalazi "odmah ispod šarafa"! Jer su se u Oslu dijelile medalje. A odigrana je utakmica između najboljih na Zemlji i izvanzemaljaca! Nitko ne zna kako bi i ta utakmica završila da suci Mamiću, koji je u obrani "pet – jedan" izluđivao izvanzemaljce, nisu prestrogo dodijelili crveni karton. Što nas je podsjetilo na naslov knjige "Poštovani suci, zašto" akademika Josipa Muselimovića.
Hrvatska je trenutačno u svijetu prva u vaterpolu, druga u rukometu, a treća u nogometu. To nema nitko od oko 200 država na planetu Zemlja. Što je fenomen za stručnjake iz područja sporta, sociologije, politologije, psihologije, antropologije i drugih "logija". Jer nije logično. Ili možda baš logično. Bila bi tu i košarka, ali negdje je napravljena greška u koracima.
Valja istaknuti i ponoviti činjenicu da golem doprinos hrvatskom sportu daju Hrvati iz Bosne i Hercegovine i iseljeništva, iz čitave 11. izborne jedinice, odakle se biraju samo tri zastupnika u Hrvatski sabor. A u hrvatskoj rukometnoj, nogometnoj i košarkaškoj izabranoj vrsti igra po više Hrvata iz Bosne i Hercegovine ili podrijetlom iz BiH. Među pet hrvatskih rukometnih izbornika dva su rođena u BiH - Zdravko Zovko rođen je u Gornjim Kolibama kod Bosanskog Broda, a podrijetlom je iz Širokog Brijega, dok je Slavko Goluža rođen u Pješivac-Kuli kod Stoca. Ne treba ponavljati da su kovači hrvatskih nogometnih medalja Travničanin Ćiro Blažević i Livnjak Zlatko Dalić. Uz pomoć zemljaka na terenu. I tu nema ništa sporno, svaki Hrvat, ma gdje bio, ima pravo na hrvatsko državljanstvo pa samim time može braniti boje hrvatskog dresa s "kockicama". I na Svjetskom rukometnom prvenstvu pokazalo se to da je hrvatsko zajedništvo u sportu dobitna kombinacija i lekcija za sva druga područja nacionalnog djelovanja. Nekima koji se prave da ne znaju što je bilo smeta to što su hrvatski rukometni heroji za svoju novu himnu odabrali megahit "Ako ne znaš što je bilo" Marka Perkovića Thompsona, uz "zbor" prepune zagrebačke Arene i punog Trga bana Jelačića. Rukometnim herojima priređeni su dočeci u Mostaru, Ljubuškom, Metkoviću, Zadru, Splitu, Senju, Rijeci i Jajcu (roditelji Ivana Martinovića i Filipa Glavaša su Jajčani). Znamo da hrvatski rukometni heroji ovih dana najradije jedu FRANCUSKU salatu, ali neka ne pretjeraju jer svi imaju oko sto kila!
