Ispovijest Petra Matića koji je s još dvojicom kolega otet u Libiji

Gledao sam u pod i čekao da me ubiju

matic
Foto: Printscreen: Al Jazeera Balkans
17.07.2014.
u 12:19

Udarci su se izmjenjivali, na rukama i nogama Matić je imao lance...

Tešku agoniju proživljavala je obitelj Matić, nakon što je u Libiji otet Petar Matić, bosanskohercegovački inženjer. Nakon neizvjesnosti i pretrpljenog šoka pa oslobađanja, on se napokon vratio kući. Pogled u prazno dok priča o onom što je preživio najbolje govori kako je Matiću bilo teško. U jednom trenutku mislio je da je došlo vrijeme za likvidaciju. Danas ga posjećuju susjedi, obitelj, novinari..., svi žele čuti njegovu mukotrpnu ispovijesti. - Otvarao sam vrata kolegi da uđe u automobil i u tom trenutku sam vidio da neki BMW stoji pored i da me čovjek gleda u lice. Odmah sam znao da nešto nije u redu. Kako sam se okrenuo, čovjek s pištoljem me uhvatio i ubacio u kombi - govori Matić u ispovijesti za Al Jazeeru Balkans. Prošao je svijet, radio svugdje i onda je došlo vrijeme da neočekivano pogleda smrti u oči. S Makedoncem i Talijanom otet je u jednom od najsigurnijih libijskih gradova, Zuwari. - Ta vožnja je trajala, mislim, tri-četiri sata, a nama je to bilo kao vječnost. - Kada sam ostao bez poveza na očima vidio sam otmičare s kapuljačama na glavama. I tu je bio čovjek s pištoljem, stajao je ispred nas. Rekli su, to je samo biznis - govori Matić o trenucima za koje je mislio da su mu posljednji. U tom vremenu njegova obitelj ništa nije znala. Tek dan nakon otmice u novinama su saznali da je Petar otet. Tuga, šok, nevjerica, suze... Petrova supruga Dragana kazala je da je to bio nemjerljiv šok. - To se ne može opisati i nikome ne bih poželjela da se to dogodi - ističe.

U Libiju ga supruga više neće pustiti. Osjetila je olakšanje nakon što je saznala da je oslobođen. Petar se, pak, prisjeća i oslobađanja za koje je mislio da je njegov konačni kraj. - Ponovno sam zadobio udarce i ubačen sam u automobil. Tad sam mislio da nas je samo istovario da nas pobije kako ne bi prljao auto. Gledao sam u zemlju i samo čekao da me ubiju. Odjednom, kolega iz Makedonije i ja bili smo bosi, u mraku, na mjestu koje ne poznajemo - tvrdi. Sjećanja su mu svježa, baš kao i rane na rukama. Prošli su strahote, udarce četvorice otmičara za bilo kakvu riječ, lance na rukama i nogama, a rane po tijelu najbolje oslikavaju što se Petru Matiću sve dogodilo u Libiji.

Matić ističe da su im pomogli ljudi koje su sreli u lokalnoj džamiji. “Ja ga pitam: ‘Gdje je glavni put, vidiš li ti put glavni?’ Kaže: ‘Ne vidim ništa. Vide se neka svjetla tamo i ima dosta kuća tamo - prisjeća se Matić kako su stigli do ljudi koji su bili u lokalnoj džamiji”. Zahvaljujući njima, stigli su do Veleposlanstva Italije u Tripoliju. Za oslobađanje Petar najzaslužnijim smatra Ibrahima Efendića, veleposlanika Bosne i Hercegovine u Libiji. Prije novih poslovnih angažmana Petar će određeno vrijeme provesti s obitelji, u Libiju se više neće vraćati, a vjeruje i kako će njegov kolega Talijan koji je otet zajedno s njim biti oslobođen. Priznaje da mu je obitelj i vrijeme provedeno s njima najbolja terapija.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije