"Ljubav je krunska milost čovječanstva, najsvetije pravo duše, zlatna karika koja nas veže", napisa jednom Petrarka, a riječi mu u današnjem vremenu, kad se ljubav svela na površnost, trebaju još jače blistati. Pravu ljubav, onu iz romana, pronašli smo i u Mostaru, gdje su Stjepan Čolak i njegova Janja, rođena Skoko, slavili 60 godina braka, u narodu poznato kao dijamantni pir, piše Večernji list BiH.
Ljubav iz onih vremena
Poznat kao poduzetan čovjek, vlasnik Milana, gdje se jedu vrhunske pite i druga jela, Stjepan nam priča priču o velikoj ljubavi, a koja je jučer još jednom potvrđena u franjevačkoj crkvi u Mostaru. Ni u devetom desetljeću Stjepanu ne hlapi snaga, ni mentalna ni fizička. - Ja sam se rodio u Rasnu 1940. godine, supruga također u istom mjestu dvije godine poslije. Upoznao sam je na ondašnjim dernecima i "silima", kako je obično bivalo, i na prvu mi se svidjela. Ljepša su to vremena bila, kad se ljubav moglo prepoznati i bilo je sigurno da će trajati. U brak smo ušli 2. veljače 1964. na Kalandoru, a vjenčao nas je fra David Zubac - prisjeća se Stjepan. Iste godine došao je u Mostar.
- Išlo se trbuhom za kruhom, tražilo se mjesta u kojima se može raditi jer su one godine bile teške i, evo, na kraju je ovo postao moj grad. Punih 60 godina sam na misi u 11 sati u franjevačkoj i 30 godina sam kupio milodare, sad malo mogu i odmoriti od toga - kroz smijeh će čovjek kojeg znaju i stari i mladi. Kroz život je uvijek išao radeći i gradeći, uz Božju pomoć, a supruga Janja mu je uvijek bila podrška. - Bio sam prijevoznik, hladnjače sam vozio do mirovine, a supruga se kao kućanica brinula o sva četiri kuta kuće i što ja nisam stigao, ona je usadila našoj djeci. Uvijek smo vrijedno radili. Restoran i buregdžinicu Milano otvorio sam 1988. godine, prije rata, i evo kolike su godine, a još radimo i nudimo vrhunske proizvode. Ne mogu se požaliti. U ovim godinama mogao bih i odmarati se, ali ja neću tako, ja ću raditi i biti koristan dok god budem mogao. Zadužen sam za nabavu u restoranu, a nije mi problem raditi i druge poslove. Dok god čovjek može biti koristan i na usluzi, takav treba i biti, godine ne trebaju biti izgovor - priča nam Stjepan, kojem govorimo i kako je popularnost njegova Milana u Mostaru veća i od onog talijanskog. U braku sa svojom Janjom dobio je i troje djece. Ima i četvero unučadi te jedno praunuče.
- Odškolovao sam ih. Dobra su to djeca i ponosan sam na to. Svi su zaposleni; i Željko, i Mladen, i Slobodan, a i unučad su se već zaposlila. U nas u kući jedino unuk Roko ne radi - priča Stjepan kroz smijeh. Kaže nam i da supruga Janja u restoranu i dalje drži sve pod kontrolom. - Ona se brine o radnicima, priprema pite. Nekako mi to zajednički izguramo i, evo, naručujete i vi, vidite da smo kvalitetni - kaže Stipe.
Ništa od mirovanja
S obzirom na to da se nabrojilo lijepih godina, nije da tjeramo Stipu u mirovinu, nego ga pitamo ima li ipak želju posvetiti se mirnijem životu. Međutim, znamo kakvi su ljudi s hercegovačkog kamena, a oni sa zapada Hercegovine spremni su zasukati rukave i raditi od jutra do sutra, zato nam i Stjepan ima pripremljen odgovor: "Radit ću dok se god može!" I tim riječima zaključujemo razgovor. Lijepe riječi za njega imaju i fratri u franjevačkoj crkvi. Oni stariji prošli su brojne nedaće u Mostaru, a Stjepan je uvijek bio pri ruci. Iako se malo "umirovio" od kupljenja milodara, ne sumnjamo da će, ako treba uskočiti, Stjepan uvijek biti tu pri ruci i da će nasmijan obići sve klupe u crkvi.
