Protekli vikend donio je apsolutnu dominaciju jednog od najtrofejnijih kosaca na našim prostorima. Mirko Kecman iz Smoljane kod Bosanskog Petrovca ubilježio je pobjede na manifestacijama u Mrkonjić Gradu (Balkana) i na Kupresu, potvrdivši da tradicionalna vještina ručnog košenja ne pada u zaborav kada se spoji s čeličnom voljom i desetljećima iskustva.
Iako su se na ovim natjecanjima okupili najbolji kosci iz cijele regije, Kecmanu su brzina, širina otkosa i preciznost ponovno donijele šampionske titule. Iza ovih rezultata stoji životna priča čovjeka koji je ručnu kosu u ruke uzeo kao dječak, iz nužde, da bi danas postao istinska legenda s više od 60 pobjeda, piše Agroklub.ba.
Po kosidbi se ocjenjivao karakter
Mirko je svoju kondiciju kovao na nepristupačnim grmečkim terenima gdje strojevi nisu mogli prići.
– Počeo sam kositi sa svojih možda 12-13 godina, to je negdje ’84. godine, to su bili neki moji počeci. Imao sam sreću što je moj otac bio dobar kosac i od njega sam naučio dosta stvari. Najviše sam s njim i kosio, priča Kecman, kazavši da je naučio kositi iz potrebe, jer se na ovim terenima "živjelo od kose".
Do 90-ih godina prošlog stoljeća ova je alatka bila jedini jamac opstanka seoskih kućanstava koja su držala mnogo stoke, a radni dan je počinjao prije izlaska sunca.
– Mi smo tada bili mladi, nije nam bilo baš drago kositi. Moralo se ustati najkasnije u 6 sati i ići podaleko od kuće. Bilo je njiva udaljenih i po tri-četiri kilometra pa se išlo traktorima ili tko je što imao, nekad i s konjima tko je imao zaprežna kola, prisjeća se.
Na grmečkim mobama kosidba je bila i nepogrešiva vaga ljudskog karaktera i dane riječi. Opstanak ljetine ovisio je o uzajamnoj pomoći, a nedolazak na koševinu smatrao se neoprostivom izdajom. Čekanje u cik zore, hoće li oni koji su obećali zaista i doći, duboko se urezalo i u Mirkovo pamćenje.
– Ako netko obeća da će doći i slaže, to je bila velika laž. Tog domaćina koji nije došao na mobu križaš u tim nekim svojim rokovnicima, prepričava zanimljivu crticu iz prošlosti.
Kosa kovanica kao povijest
Dolaskom mehanizacije, ručno košenje je palo u zaborav. Povratkom u rodnu Smoljanu, 2009. godine, s grupom entuzijasta pokreće manifestaciju "Prva kosa Grmeča", što ga vraća na parcele, ali ovaj put ne iz nužde. Inače, Kecman ističe da je na Grmeču dio organizacijskog tima, pa u natjecanjima ne sudjeluje.
– Kad sam počeo s natjecanjima, znao sam da to dobro umijem, ali sam bio slabo fizički pripremljen. Kad sam ostavio cigarete, malo se posvetio treninzima i počeo učiti od tih kosaca kako se to radi, nisu to više bile one kose kojima smo kosili s očevima. Kupovale su se malo duže, koje su brže, tako da sam već 2011. počeo nizati pobjede.
Posebno mjesto u njegovoj bogatoj zbirci trofeja zauzima i alatka koju je dobio na dar od starog majstora Osmana Buhića, a s kojom i danas pobjeđuje.
– Sjećam se njegovih riječi prije smrti, rekao je "ovo što ti dajem, to je povijest", i baš sam mnogo puta s tom kosom pobijedio, kaže Kecman, dodajući da su se kose nekada kupovale svakih pet godina, malo koja je mogla i toliko trajati jer se svaki dan otkovala. – A sada ja to uradim samo pred natjecanje, tako da ona može biti i 20 godina. Kod mene je ova s kojom kosim skoro 15 godina.
Sezona iz snova
Ova natjecateljska godina je za Mirka počela pobjedom u Sloveniji krajem svibnja. Nakon toga je uslijedio peh u Novom Sadu na Bukovcu, gdje je jako nevrijeme uneredilo parcele, pa iako je tamo ranije pobjeđivao čak 10 puta, loš teren ga je ovaj put udaljio od postolja.
Ipak, protekli vikend i pobjede na Balkani i Kupresu pokazali su da je forma na vrhuncu. Pred njim su novi izazovi – koševina na Janjskom višegorju, Kosidba na Rajcu te manifestacija na Romaniji kod Sokoca.
Za trijumf je, kako ističe, potreban specifičan sklop osobina: "Potrebna je dobra volja i energija, da voliš to što radiš i da imaš iskustvo te da se nadograđuješ, kao u svakom sportu, vjera u sebe, a potrebna je, normalno, i fizička kondicija – što je čovjek jači i sposobniji, to bolje."
Kada prođu narodna veselja, Mirko Kecman se vraća svom uobičajenom životu u Smoljani. Zaposlen je kao čuvar šuma – "lugar narodski rečeno", vodi vlastito poljoprivredno gospodarstvo i drži stado od 50 do 60 ovaca, živeći u skladu s tradicijom i prirodom.
Na svom imanju radije bira moderniju varijantu, pa kroz smijeh zaključuje da ručno pokosi tek tri-četiri duluma godišnje za trening i oko dvorišta, dok ga u svakodnevnim poslovima mijenja kosilica – zbog čega ga susjedi, znajući kakvog šampiona imaju u blizini, redovito zadirkuju.
Otvori KEKS Pay
