Na današnji dan prije točno 30 godina, u srcima tisuća vjernika žepačkog kraja, ali i šire, miješale su se emocije kakve samo duboka vjera i patnja mogu roditi. Bio je to 11. rujna 1996. godine – dan kada se u Bosnu i Hercegovinu, točnije u selo Bistricu kod Žepča, vratila "Velika Prognanica". Čudotvorna slika Gospe Kondžilske, majčinsko utočište i stoljetni simbol nade hrvatskoga naroda komušanskog kraja, ponovno je kročila na tlo svoje domovine, objavljeno je na Facebook stranici UNRO HVO ZDŽ.
Za one koji možda do sada nisu imali priliku čuti priču o Gospi Kondžilskoj, valja istaknuti da je riječ o jednom od najvažnijih i najstarijih marijanskih svetišta u Bosni i Hercegovini – svetištu Komušina-Kondžilo nedaleko od Teslića. Stoljećima su vjernici s vjerom i predanošću hodili u veličanstvenoj procesiji od župne crkve u Komušini do brda Kondžila, noseći čudotvornu sliku i pjevajući joj u čast. No, ratni vihor prekinuo je taj niz.
Tragična 1992. godina i put izbjeglištva
Godina 1992. ostat će zabilježena kao jedna od najtragičnijih u povijesti ovoga svetišta. Silinom oružja i ratnih stradanja, komušanski je narod prognan sa svojih stoljetnih ognjišta, a prvi put u povijesti prekinut je sveti zavjet – procesija se te godine nije održala.
No, Čudotvorna Slika nije ostala u napuštenom zavičaju. Podijelila je sudbinu svoga vjerničkog puka i pošla s njim u izbjeglištvo. Najprije je stigla u Novi Šeher, gdje je prenoćila u župnom stanu, a potom u konvoju od pet autobusa punih izbjeglica krenula "putem spasa" prema Splitu. U prostorijama splitske Nadbiskupije boravila je do svibnja 1993. godine, kada je prenesena u Mariju Bistricu, a potom u crkvu sv. Petra u Zagrebu.
U toj zagrebačkoj crkvi, tijekom 1993., 1994. i 1995. godine, održavane su emotivne proslave Velike Gospe u progonstvu. Tu su prognani Komušanci i mnogobrojni štovatelji kroz suze, molitvu i nepoljuljanu vjernost molili za mir i povratak na svoja zgrarišta.
Povratak nade: Suze radosnice u Žepču
Čim su se stvorili minimalni uvjeti, započeo je dugoočekivani povratak. Svečanost je započela 10. kolovoza 1996. godine svetom misom u Zagrebu, koju je predvodio don Ante Meštrović. Preko Kupresa, Travnika i Viteza, slika je 11. rujna 1996. godine konačno stigla u Žepče.
Scena koja je tog dana dočekala Gospinu sliku usjekla se u sjećanje svima prisutnima – nepregledno mnoštvo vjernika dočekalo je svoju Majku s oduševljenjem, pjesmom, suzama radosnicama i molitvom. Iz Žepča je slika potom prenesena u Bistricu, u privremenu crkvu. Dolazak Gospe Kondžilske na tlo BiH bio je viši od vjerskog događaja – bio je to snažan znak nade i prvi odlučujući korak prema duhovnoj obnovi i povratku naroda. U tom je razdoblju žepački kraj bio i mjesto velikih vojnih hodočašća pripadnika HVO-a (1996. i 1997. godine).
Povratak u obnovljenu Komušinu
Nakon stabilizacije prilika, "Velika Prognanica" konačno se vratila u svoju matičnu Komušinu i na brdo Kondžilo 14. kolovoza 1999. godine, uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije. Iako je župna crkva u ratu bila potpuno razorena, vjera naroda nije pokleknula – crkva je u potpunosti obnovljena 2004. godine.
Danas, tri desetljeća nakon izbjegličkih dana, Komušina i Kondžilo i dalje su mjesto susreta, vjere i emocija. Svake godine o Velikoj Gospi tisuće vjernika i raseljenih Komušanaca sa svih strana svijeta hodočaste u ovo svetište kako bi obnovili svoje zavjete pred čudotvornom slikom koja ih nikada nije napustila.
Naziv čudotvorna uz sliku Gospe Kondžilske ne veže se samo uz tradiciju ili njezin umjetnički izgled (rad mletačke škole s kraja 16. stoljeća), nego uz stoljetnu predaju o njezinom čudesnom pronalasku i brojna osobna uslišanja vjernika.
Narodna predaja o čudesnom pronalasku
Prema staroj predaji, sliku je krajem 18. stoljeća u trnju na svojoj njivi pronašao mještanin muslimanske vjeroispovijesti iz susjednog sela Mrkotića. Budući da nije znao što bi s njom, uzeo je sliku i stavo je u svoju štalu. Međutim, ubrzo su se počele događati neobične stvari – stoka mu je počela obolijevati, a u kući su ga zadesile nedaće.
Shvativši da je riječ o kršćanskoj svetinji kojoj tamo nije mjesto, odlučio ju je predati katolici u Komušini. Predaja kaže da su župljani pokušali prenijeti sliku, no ona je bila neobično teška. Tek kada su se zavjetovali da će svake godine u procesiji nositi sliku na brdo Kondžilo na molitvu, slika je "postala laka" te su je s lakoćom prenijeli u župnu crkvu. Tako je nastao stoljetni zavjet koji se prenosi s generacije na generaciju.
Prvi pisani spomen čudotvornosti (1779.)
U službenim crkvenim spisima slika se kao čudotvorna prvi put izričito spominje 1779. godine u izvješću fra Filipa Čovića, tajnika biskupa fra Marka Dobretića. Biskup je tada nakon pohoda Komušini zabilježio da se u župi s velikom pobožnošću čuva "vrlo stara i čudotvorna slika Djevice Marije na nebo uznesene".
Jesu li zabilježena čuda i uslišanja?
U narodu komušanskog kraja i među hodočasnicima koji desetljećima dolaze u svetište zabilježene su brojne usmene predaje i osobna svjedočanstva:
Tjelesna i duševna ozdravljenja: Kroz stoljeća su vjernici pred slikom molili u teškim bolestima, neplodnosti, obiteljskim tragedijama i duševnim nemirima. Mnogi su posvjedočili o iznenadnim ozdravljenjima ili ublažavanju teških stanja nakon što bi se zavjetovali Gospi Kondžilskoj.
Obilazak na koljenima: Tradicionalni čin pobožnosti u Komušini jest obilazak oko čudotvorne slike na koljenima ili bosi. Vjernici su u znak zahvale za primljene milosti ostavljali zavjetne darove, molitve i prošnje.
Zaštita u izbjeglištvu ("Čudo preživljavanja"): Mnogi prognani Komušanci smatraju čudom upravo činjenicu da je slika usred ratnog vihora 1992. godine sačuvana i izvučena iz zapaljenog i uništenog kraja. Prolaženje "puta spasa" preko Novog Šehera, Splita, Marije Bistrice, Zagreba i Žepča te konačni povratak na razrušeno Kondžilo za vjernike je bio živi dokaz Gospine zaštite i duhovne snage naroda.
Otvori KEKS Pay
