Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Ruše se načela Daytona i ZAVNOBiH-a

25. studenoga 2020. u 17:03 1 komentara 805 prikaza

Danas nema nikakve dvojbe da u ustavnom i institucionalnom smislu Bosna i Hercegovina figurira kao multinacionalna federacija koja kombinira teritorijalno-organizacijski princip (entiteti i županije) i konsocijacijsko-kolektivistički princip utemeljen na natkrovljujućem načelu bh. Ustava konstitutivnosti naroda.

Pravila funkcioniranja

Međutim, često se zanemaruje činjenica da je, uz sve navedeno, zastupljen i tzv. građanski pristup, osobito na lokalnoj razini (općine i gradovi uz izuzetak Mostara), potom na entitetskoj razini u Narodnoj skupštini Republike Srpske te u donjim/zastupničkim domovima Parlamenta Federacije BiH i Parlamentarne skupštine BiH. Najpotpuniji stručni izraz takve strukture utvrđene Ustavom BiH (Aneks IV. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum, čija se 25. godišnjica obilježila proteklih dana) glasio bi da je BiH dijadička asimetrična multinacionalna federacija. Takvu denominaciju objašnjava činjenica da je BiH država u kojoj su tvorbena tri konstitutivna naroda; strukturirana je u dva entiteta od kojih je jedan centraliziran (Republika Srpska), a drugi po svom nazivu, Ustavu i unutarnjoj organizaciji eksplicitno federalan, definiran Washingtonskim mirovnim sporazumom o uspostavi hrvatsko-bošnjačke federacije. Tu je i Distrikt Brčko kao kondominij u vlasništvu obaju entiteta, unutar kojeg su pravila funkcioniranja takva da se kroz konsocijacijske mehanizme ostvaruje ustavna jednakopravnost triju naroda, primarno u smislu regulacije njihova sudjelovanja u institucionalnom i političkom životu Distrikta. Ukratko opisana temeljna ustavna struktura i organizacija jasno ukazuju da je BiH federacija koja je po svojoj društvenoj prirodi i Ustavu primarno multinacionalnog karaktera.

Na društvenoj razini, u području javne kulture i diskursa, situacija je nešto kompleksnija. Federalne odlike koje smo prethodno vrlo jasno naznačili tu su znatno manje vidljive, a često i potpuno zamagljene. Tu se osobito izbjegava njihovo dovođenje u vezu s multinacionalnim karakterom BiH. Po riječima jednog od vodećih teoretičara federalizma Wiliama S. Livingstona, samo čitanje ustava nije dovoljno kako bi se dokučilo cjelinu društvenih odnosa unutar jedne federacije, odnosno stekao uvid u kvalitetu i prisutnost federalizma u određenoj državi i društvu. Razlog tomu je taj što federalizam i federacija nisu isto, odnosno mogu postojati odvojeno jedni od drugoga. Federalizam je animativni princip i duh federacije, temelj njezine dominantne političke kulture koji se ogleda u principima političkog djelovanja i poštivanju federalnih načela ustava, kako na političkoj tako i na društvenoj razini. Federalizam kao takav primarno podrazumijeva pozitivan odnos prema načelu raznolikosti/različitosti te poštivanju i uvažavanju slobode otvorenošću za princip autonomije. Nadalje, ključan mehanizam afirmacije federalnih načela u političkoj praksi je sloboda demokratskog izbora i predstavljanja, konkretno u BiH svakog od triju konstitutivnih naroda. Taj mehanizam se aktualizira njihovim legitimnim demokratskim izborom i sudjelovanjem u zakonodavno-izvršnim procesima na svim razinama. Jedan od najistaknutijih federalista Britanac Michael Burgess BiH je svojedobno kvalificirao kao federaciju bez federalizma. Budući da je pretpostavka stabilnosti svake federacije, tako i BiH, prisutnost federalizma na društvenoj i političkoj razini, veoma je važno da njegova načela kao vlastita usvoje elite svih triju konstitutivnih naroda. To se nameće kao preduvjet bilo kakve daljnje prilagodbe daytonske strukture i organizacije temeljnim i nepromjenjivim načelima Ustava BiH (konstitutivnost, jednakopravnost, demokratsko predstavljanje, autonomija).

Premda konstitutivnost izravno upućuje na potpunu jednakopravnost, a ona opet pretpostavlja organizacijsku simetriju u provedbi tih principa, u BiH to ipak nije tako jer taj logički moment nije zaokružen tijekom mirovnih pregovora vođenih prije 25 godina u Daytonu, gdje je BiH dogovorena sukladno formuli “tri konstitutivna naroda i dva entiteta”. Tom prigodom ideji jednakopravnosti i konstitutivnosti triju naroda, kao povijesnoj preddaytonskoj odrednici, pridružen je novi organizacijski princip nastao kao rezultat kompromisa ostvarenog u ekstremnim uvjetima u kojima je primarni cilj bio zaustavljanje rata i daljnjeg stradanja civilnog stanovništva. Tako je već u startu u “Dayton” ugrađena asimetrija na način da organizacijski principi nisu usklađeni s konstitutivnošću kao invarijabilnom ustavnom kategorijom, što se posebno odrazilo na poziciju Hrvata kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda. Ta strukturalna manjkavost isprva je kompenzirana neteritorijalnim principom konsocijacijskog upravljanja osmišljenog u cilju onemogućavanja majorizacije i nametanja političke volje drugog brojnijeg naroda u bilo kojem obliku. Međutim, naknadno nametnutim izmjenama Izbornog zakona ostavljen je prostor za različite manipulacije izbornim procesom i izigravanje načela legitimnog predstavljanja nametanjem političkih predstavnika. Tako su do punog izražaja došle i spomenute daytonske strukturalne manjkavosti, a istodobno su do kraja iznevjerena načela postignutog mirovnog sporazuma.

Zanimljivo je da se i dalje uporno ustrajava na eksploataciji utvrđenih manjkavosti Izbornog zakona, koji je evidentno neusklađen s Ustavom, pa time i neustavan, koje dopuštaju da se malobrojnost Hrvata unutar Federacije BiH kao jedne izborne jedinice za izbor dvaju članova Predsjedništva (hrvatskog i bošnjačkog) iskoristi protiv prava na demokratski izbor i političko predstavljanje, što najizravnije ugrožava konstitutivnost hrvatskoga naroda. Unatoč izvanrednom konstitucionalnom značaju odluke Ustavnog suda BiH U-23/14 (o legitimnom predstavljanju), ona do danas nije provedena uslijed naglašenog izostanka volje bošnjačkih političkih predstavnika. Jednostavno, ne postoje naznake spremnosti na odricanje nelegitimno prisvojene privilegije daljnjeg organiziranja procesa kojima se Hrvatima planski nameće političke pseudopredstavnike. U tom smislu poražavajuća je činjenica da je, i uz veoma jasne ustavne odredbe i relevantne odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti kao natkrovljujućem načelu iz 2000. godine te spomenutoj odluci o legitimnom predstavljanju iz 2014., još uvijek prisutan snažan otpor konkretizaciji i operacionalizaciji ustavne jednakopravnosti, aktualizacijom i promicanjem različitih interpretacija koje se nastoji nametnuti kao referentni okvir općeg razumijevanja ustavnog okvira, a suprotno njegovim izvornim sadržajima.

Postavlja se pitanje kako, i uz veoma jasne ustavne odredbe i odluke Ustavnog suda BiH, njihova samorazumljiva tumačenja po automatizmu nisu zaživjela kao zajednička osnova razumijevanja bh. Ustava i temelj njegova daljnjeg unapređivanja? Otkud toliki prijepor i otpor?! Spomenuti W. S. Livingston svojedobno je ustvrdio kako je prirodu određenog političkog društva moguće dokučiti samo proučavanjem političke prakse njegovih institucija u danom političkom kontekstu. Dakle, po njemu, ključan je modus operandi, a ustav se interpretacijski može svesti na formu koja je od sekundarnog značaja. Osim toga, presudne su i sile koje usmjeravaju, upravljaju ili nastoje upravljati institucionalnim procesima. Drugim riječima, institucije same za sebe, kako su opisane ustavom i zakonima, nedovoljno su mjerilo federalne prirode društva čiji bi trebale biti izraz.

Ustavna načela

Društvo može posjedovati institucije koje su samo naizgled federalne, ali koje zapravo ne funkcioniraju na federalnim načelima dok, s druge strane, u političkoj i institucionalnoj praksi nefederalnih država mogu biti afirmirana politička načela koja su bitno federalne prirode (priznavanje razlika, vjerodostojna opredijeljenost za njihovu političku akomodaciju i sl.). Takvo šire sociološko razumijevanje federalizma navelo je Livingstona da ga primarno promatra kao sociološki fenomen, dok istodobno političke institucije mogu funkcionirati na način koji nije prilagođen realnim potrebama određenog društva.

Nešto slično je evidentno i u BiH, gdje se u javnom diskursu te institucionalnoj praksi uporno zanemaruju, relativiziraju ili čak negiraju ustavna načela poput konstitutivnosti i legitimnog predstavljanja, a posredno i društveni etnodemografski realitet (verificiran kroz nekoliko prethodnih popisnih ciklusa). Izraz takvih odstupanja upadno je vidljiv svakodnevno u javnom prostoru pa se, primjerice, neutemeljno govori o nepostojećem “četvrtom” konstitutivnom narodu, projiciraju kvazigrađanski i pseudo(a)nacionalni konstrukti; projicira kao nužan sukob i nepomirljivost tamo gdje ih ne bi smjelo biti, a to je na području odnosa i usuglašavanja individualističkih i kolektivističkih principa, oba ustavno legitimna u BiH. Svjesno se produbljuje prijepor koji bi zapravo trebalo sustavno prevladavati kroz strukturiran konstitucionalni proces čiji sudionici djeluju s pozicija stručnosti, pristojnosti, otvorenosti, učtivosti, tolerancije i nedvosmislene privrženosti temeljnim ustavnim načelima. Umjesto toga, u bh. javnosti se umjetno kreira privid svjetonazorskog političkog sukoba između pristaša tobože progresivnih “građanskih” i regresivnih “etnonacionalnih“ politika. Ipak, kada bi se takvi stavovi prihvatili kao opći istiniti koncept multinacionalnog federalizma, pa i federalizma uopće, ne bi imao nikakvog uporišta ni šanse za uspjeh. To znači da bi svi njegovi praktični oblici razvijeni u liberalnim demokratskim federacijama poput Kanade i Belgije unaprijed bili osuđeni na neuspjeh i samim tim odbačeni na međunarodnom planu kao civilizacijski neprihvatljive forme. Realnost je posve suprotna. Primarno na primjerima tih, ali i drugih država diljem svijeta evidentno je da je federalizam vitalniji nego ikada prije.

Kanada i Belgija imaju federalna društva i javnosti koje podržavaju njihova ustavna federalna načela, a njihove institucije su prilagođene i dizajnirane kao jasan izraz potreba njihovih društava i tvorbenih sastavnica. S druge strane, u BiH je prisutan tendenciozan i supstancijalno neodrživ stav dijela javnosti da je federalno čitanje Ustava i razumijevanje društva (primarno kroz prizmu konstitutivnosti, jednakopravnosti, leigitimnog predstavljanja, a na tragu priznanja i akomodacije društveno-političkih razlika) nepoželjno, jer su i Ustav i društvo pretrpjeli radikalnu transformaciju prouzročenu ratom. Takva perspektiva u krajnjoj instanci upućuje na zaključak da su Ustav, politički sustav i društvo u sadašnjem obliku nametnuti ratom i nepravednim mirovnim sporazumom, što ih suštinski čini nelegitimnim. Posebnu travestiju u tom pogledu predstavlja stav da bh. društvo nema nikakvih poveznica s federalizmom, njegovim vrijednostima i načelima. Naime, svjesno se zanemaruje činjenica da ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci nisu patentirani Daytonskim mirovnim sporazumom. Tomu svjedoči i prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a kada su postulirani temelji svih kasnijih bh. ustava će koji nastaviti kontinuitet isticanja tvorbenog statusa bh. konstitutivnih naroda i njihov odnos jednakopravnosti. Upravo zato konstitutivnost i jest preddaytonska kategorija i kao takva temeljni princip koji se ne može zaobići u svim imaginaciji dostupnim scenarijima mogućih pravaca konstitucionalnog razvoja BiH.

Budući da je i današnji Ustav BiH jasan glede konstitutivnosti, njezina potpunog značenja i punog značaja kao natkrovljujućeg ustavnog načela, nelegitimne unitarističke političke tendencije izmještaju se na institucionalno-proceduralni plan kako bi se u političkoj praksi osporila konstitutivnost (u tom svjetlu treba tumačiti i nelegitimne zahtjeve za reduciranjem uloge domova naroda, kao i one najradikalnije za njihovim gašenjem; potom upornim negiranjem zahtjeva za legitimnim predstavljanjem te nemuštim pokušajima pravdanja postupaka majorizacije, preglasavanja i sl.). Kolateralna žrtva takvih tendencija je i načelo demokracije koje pristaše majorizacije zagovaraju u redukcionističkom obliku potpuno ignorirajući multinacionalni karakter BiH. Nitko razuman pri tom ne spori da je pravilo 50 + 1 jedno od ključnih načela demokracije, u BiH se taj princip zagovara potpuno izvan konteksta uz zanemarivanje svih drugih integralnih demokratskih načela poput predstavljanja kao temelja demokracije. Uvažavanje konteksta podrazumijeva da se princip 50 + 1 u višenacionalnim državama primjenjuje na više razina, kako na razini opće politike zajednice (države u cjelini kroz građansko glasanje u donjem domu) tako i u okviru svake od konstitutivnih sastavnica (npr. kroz glasanje u domovima naroda). Imajući u vidu ove elementarne činjenice, jasno je da su onda te i takve tendencije krajnje suspektne i nelegitimne te se mogu okarakterizirati kao izraz ustavno destruktivnih političkih strategija. U odnosu na ranije spomenutu odluku Ustavnog suda BiH u predmetu “Ljubić”, princip većinskog odlučivanja ustavno je smislen samo ako se potencira na razini svakog od triju konstitutivnih naroda kako bi se realizirala njihova demokratska reprezentativnost u institucijama i tijelima koja Ustav funkcionalno definirana kolektivno-predstavničkim (primarno domovi naroda Federacije BiH i BiH, Vijeće naroda RS-a, kolektivno Predsjedništvo, ali i druge razine budući da odluka U 23/14 izričito naglašava nužnost legitimnog predstavljanja na svim administrativno-političkim razinama). Kao takva ona predstavlja instrument dosljedne i dubinske provedbe konstitutivnosti kao izvornog federalnog načela u BiH. To nalaže ustavna logika i princip legitimiteta budući da je jedna od primarnih funkcija navedenih institucija i tijela zapravo provedba konstitutivnosti i njoj inherentne jednakopravnosti, kao ujedno utemeljujuće i natkrovljujuće odrednice ne samo ustava BiH već i njezina ukupnog društva te povijesno-političke i kulturološke tradicije koja ga je oblikovala. Konstitutivnost je upravo u tom smislu preddaytonska kategorija, pa je stoga svaki budući ustav BiH, bez obzira na svoju formu i sadržaj, nužno mora uvažiti i operacionalizirati kroz mehanizme jednakopravnosti u procesu demokratskog izbora i odlučivanja svih triju tvorbenih naroda BiH. Dakle, u bilo kojoj varijanti Ustava BiH, Izborni zakon mora biti takav da štiti konstitutivnost te pravo na demokratski izbor i predstavljanje svakog od triju konstitutivnih naroda.

Brojni primjeri

Osim u samom Ustavu BiH, uporište za takvu argumentaciju nalazi se i u bogatoj komparativnoj politološkoj teoriji. Ideja o nepromjenjivim (invarijabilnim) dijelovima ustava nije nepoznanica u ustavnoj teoriji, ali i u ustavima i praksama brojnih federalnih država u kojima postoje kategorije pozicionirane izvan dosega bilo kakve kritičke polemike ili revizionizma. Drugim riječima, bilo da je u pitanju pisani ili nepisani (pravila koja proizilaze iz općeg ili imaju uporište u rezidualnim oblicima običajnog prava) ustav, nije dopuštena reinterepretacija, relativizacija, eventualno brisanje temeljnih načela. Svaki ustav, a osobito ustavi federalnih država, sadrže takve invarijabilne principe i vrijednosti, jer bi njihovo eventualno preispitivanje ugrozilo koherenciju ustavne demokracije, što nikom razumnom nije u interesu. Iz tog razloga takve odrednice su zaštićene posebnim klauzulama ili ih jednostavno štiti dominantna demokratsko-politička kultura, koja isključuje svaku mogućnost relativizacije načela koja su prirodno pozicionirana u sam vrh ustavne hijerarhije. U tom smislu i konstitutivnost takav normativan status zauzima unutar Ustava BiH, unatoč sve češćim osporavanjima dijela političkih elita koje proizvode izrazito destabilizirajući učinak.

Brojni su konkretni primjeri invarijabilnih načela u federalnim državama: uobičajene odrednice o teritorijalnoj cjelovitosti federacije i njezinih sastavnica te zajamčenog sudjelovanja u procesima političkog odlučivanja; razdiobe vlasti na sudsku, izvršnu i zakonodavnu, zaštite ljudskog dostojanstva, ljudskih prava te vladavine prava - koja se promatra integralno u odnosu na demokratski izbor i predstavljanje (u bh. slučaju kao vrijednosti izravno derivirane iz kategorije konstitutivnosti). Daljnji primjeri su: propozicija o državi blagostanja kojom se samodefiniraju pojedine države. Tako, primjerice, u Indiji invarijabilan ustavni princip predstavlja supremacija ustava, republikanski i demokratski oblik vlasti, potom federalni ustav koji ne dopušta mogućnost transformacije federalne države u unitarnu, što je svakako odrednica koja zaslužuje posebnu pozornost u kontekstu BiH. Tu su i drugi slični ilustrativni primjeri, poput Brazila, čiji ustav ne dopušta amandmansko ukidanje federalnog sustava, a uz to afirmira i ostale invarijabilne kategorije poput federalne razdiobe vlasti, izravno tajno glasanje, zaštitu individualnih prava i sl. Uistinu je široka paleta primjera koji nas upozoravaju da uz opće odrednice svaki ustav ima svoje specifične vrijednosti koje su zaštićene samim ustavom, a tako je i s konstitutivnošću unutar bh. Ustava. U tom smislu, gledano iz bh. ustavne perspektive, koja je po svojoj formi i sadržaju federalistička, bespredmetan je, nelegitiman i neprihvatljiv svaki pokušaj njezin osporavanja.

Naprijed rečeno navodi na zaključak da federalni ustavi, kakav je uza sve manjkavosti i Ustav BiH, federalizam tretiraju ne kao prijelaznu već kao trajnu odrednicu. Dokaz tomu su i posebni mehanizmi odlučivanja koji štite ustavnu hijerarhiju vrijednosti poput nadvećinskog odlučivanja (npr. dvotrećinsko ili čak tročetvrtinsko – što je u oštrom kontrastu spram apsurdne odrednice o jednotrećinskom glasanju u postupku kandidiranja kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije u Domu naroda Federacije BiH, koju je nametnuo W. Petrisch u svojstvu bivšeg visokog predstavnika). Ta i slična pravila jednostavno su izraz opće opredijeljenosti multinacionalnih federacija koje teže nadvećinskom i konsenzualnom donošenju odluka kao mehanizmu zaštite kolektivnih prava i stabilnosti šireg političkog sustava. Nasuprot tomu, BiH je primjer kako se jedan od temeljnih principa demokracije (jedan čovjek - jedan glas u sprezi s principom većinskog glasovanja) planski instrumentalizira protiv njezina federalnog Ustava, a kako bi se afirmirala unitaristička građanska koncepcija koja je u čeonom sukobu s bh. društvenim, političkim i ustavnim realitetom.

Svako federalističko čitanje i interpetacija ustava pretpostavlja da federacija počiva na dobrovoljnom pristanku konstitutivnih naroda multinacionalne federacije, a ne temeljem prisile (primjer BiH) ili dugoročnog organskog razvoja (primjer Nizozemske gdje su prirodnim putem prevladane ranije društvene podjele). Međutim, kreiranje ambijenta dobrovoljnosti i pristanka jedan je od najvećih izazova u daytonskoj BiH. Takav ambijent moguće je izgraditi samo kretanjem u okvirima federalističke paradigme i vrijednosti federalizma koje ne operiraju prostim matematičkim obračunima većina i manjina, već s više različitih većina na različitim razinama i unutar različitih okvira (konkretno u BiH to uključuje legitimitet demokratskog izbora na razini svakog od konstitutivnih naroda). Konstitutivnost u bh. Ustavu federalističku paradigmu posebno naglašava i izvodi do krajnosti tako što delegitimizira većinsko-manjinsku dinamiku političkih, a time i svaku vrstu političke argumentacije koja se poziva na demografsku brojnost bilo kojeg naroda u odnosu na druge podjednako konstitutivne i ustavno jednakopravne. Upravo zato federalizam potencira konsenzualnu bazu političkog odlučivanja sukladno općim načelima autonomije i slobode te očuvanje vrijednosti demokratskog konstitucionalizma (stoga svaka primjena principa demokratskog konstitucionalizma u bh. kontekstu striktno podrazumijeva da izmjene Ustava BiH nisu moguće bez dobrovoljnog pristanka svakog od triju konstitutivnih naroda!).


Svrha federalizma

Zaključno, prevažno je da u jednoj suvremenoj liberalno-demokratskoj federaciji svi ključni čimbenici prihvate federalizam kao suštinski antimajorizacijsku ideju, koju trenutačno pobornici unitarističke političke orijentacije u BiH posve nepotrebno anatemiziraju kao zloglasnu riječ “F“. Međutim, istina je kako danas federalizam nije moguće odbaciti kao zlu ideologiju ili nešto slično samo zato što se ne uklapa u dogmu majorizacijske demokracije. Često se namjerno zanemaruje činjenicu da se primarna svrha federalizma ne ostvaruje funkcijom aspolutnog većinskog odlučivanja. Upravo iz tog razloga američki teoretičar njemačkog podrijetla Carl Joachim Friedrich federalizam je smatrao jamstvom lokalne autonomije i slobode, što je sukladno njegovu temeljnom stavu kojim je odbacio svaki oblik totalitarizma i autoritarnih političkih sustava. Osim Friedricha, drugi ugledni teoretičar federalizma Ivo Duchachek ukazao je na izravnu i neraskidivu povezanost demokracije i federalizma, koja ne dopušta unilateralne uzurpacije sustava vladavine kojima se ugrožava poziciju federacije ili bilo koje od njezinih sastavnica. U tom smislu politički filozof James Tully primijetio je da je federalni konstitucionalizam načelo kojim se podjela vlasti postavlja izvan dosega volje većine, što je u osnovi mehanizam koji manjinske zajednice štiti od potencijalnih asimilacijskih ambicija brojnijih. Uz njega su i najugledniji suvremeni federalisti M. Burgess i A. G. Gagnon jasno primijetili kako moderni federalizam institucionalizira formalna ograničenja volje nacionalne većine kao legitimne osnove za zakonodavstvo, čime se jasno daje do znanja da nacionalna većina (proizvedena učinkom većinskog glasanja na razini opće političke zajednice) nije učinkovit izraz suvereniteta naroda. Mnogi drugi ugledni znanstvenici veličinu i značaj federalizma vide upravo u njegovoj sposobnosti da omogući predstavljanje kolektiviteta (osobito manjina), a u cilju harmonizacije većinsko-manjinskih odnosa i ukupne stabilizacije federalnog sustava. Svi oni na jedan eufemistički, ali znanstven način izražavaju stav o neprihvatljivosti svake situacije koju bi u kontekstu BiH mogli ocijeniti brutalnom i bezprizornom uzurpacijom demokratskih prava jednog od trjui ustavno jednakopravnih konstitutivnih naroda, u višestruko opetovanim procesima nedemokratskog nametanja političkih predstavnika (primjeri Alijanse, Platforme, trostruka neustavna i nedemokratska impozicija Komšića na poziciji hrvatskoga člana Predsjedništva BiH).

Državnost BiH

Treba dodati i da je u BiH federalistička paradigma ustavno apostrofirana do kraja s obzirom na to da pojam konstitutivnosti onemogućava normativne kvalifikacije na razini većinsko-manjinskih odnosa, što objašnjava zašto je u očima nekih konstitutivnost postala teret, prepreka ili čak smetnja. No, kako konstitutivnost onemogućava diskurs o većinskim ili manjinskim pravima i odnosima, time ni demografske promjene kao takve ne bi trebale bitno utjecati na dinamiku ustavnih zahtjeva i smjerove konstitucionalnog razvoja. Dobra stvar u tom smislu je da upravo zahvaljujući konstitutivnosti nitko ne treba strepiti od rezultata popisa stanovništva. S druge strane, dok god je taj strah prisutan, opravdano je upozoravati da konstitutivnost nije do kraja zaživjela u institucionalno-političkoj strukturi i praksi, kao norma koja nalaže simetričnu jednakopravnost svih triju konstitutivnih naroda. Time je 25. studenoga dobra prigoda da se obilježi i konstitutivnost kao temeljno i natkrovljujuće ustavno načelo, ukaže na njezin osobit značaj za državnost BiH kao multinacionalne federacije u kojoj se isključivo uzajamnim priznanjem, dijalogom, kompromisom i konsenzusom mogu pacificirati odnosi te ostvariti zajedničke ambicije i ciljevi. 

  • timoreskovic29:

    Jebote da sam htio čitati Rati Mir čitao bih to još u školi kad mi je trebalo za lektiru a ne sada u moru informacija zadržavati se na nekakvim glupostima koje su 25 g. evidentne a nikada objašnjene na pravi način