Predsjedništvo Bosne i Hercegovine uputilo je Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe listu od tri kandidata za budućeg suca Bosne i Hercegovine pri Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, koji bi trebao naslijediti dosadašnjeg suca Farisa Vehabovića. Na listi se nalaze Mahir Muharemović, Predrag Rosavljević i Svjetlana Milišić-Veličkovski.
Kandidate su predložili članovi Predsjedništva prema ustaljenoj praksi Mahira Muharemovića kao bošnjačkog kandidata Denis Bećirović, Predraga Rosavljevića kao srpskog Željka Cvijanović, a kandidatkinju Svjetlanu Milišić-Veličkovski iz Ostalih Željko Komšić. Ono što posebno upada u oči jest činjenica da među predloženima nema nijednog Hrvata, čime se nastavlja dugogodišnja praksa u kojoj su Hrvati sustavno isključeni iz jedne od najvažnijih međunarodnih pravosudnih institucija.
Naime, Hrvati nikada do sada nisu imali svog suca u Europskom sudu za ljudska prava. Prije Farisa Vehabovića tu je dužnost obnašala Ljiljana Mijović, a i prije toga izbori su redovito zaobilazili hrvatski konstitutivni narod. Iako se u političkim krugovima često govori o nepisanom pravilu „svetog trojstva“ – rotaciji predstavnika triju konstitutivnih naroda na najvišim državnim funkcijama – čini se da se to pravilo primjenjuje selektivno, i to uvijek na štetu Hrvata.
Nakon srpske sutkinje Mijović i bošnjačkog suca Vehabovića, bilo je razumno očekivati da će na red doći hrvatski kandidat. Umjesto toga, ponovno se šalje poruka da Hrvati, iako ustavno konstitutivan narod, nemaju stvarnu mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u ključnim međunarodnim imenovanjima u ime države Bosne i Hercegovine.
Ova odluka dodatno naglašava golemu političku težinu Predsjedništva BiH, ali i štetu koju način njegova funkcioniranja proizvodi, osobito kada je riječ o hrvatskom narodu. Uloga Željka Komšića u ovom procesu ponovno se pokazuje kontroverznom: kao član Predsjedništva izabran pretežito bošnjačkim glasovima, on kontinuirano sudjeluje u odlukama koje Hrvati doživljavaju kao izravnu institucionalnu diskriminaciju.
Izostanak hrvatskog kandidata za suca u Strasbourgu nije samo pitanje kadrovske politike, nego simbol šireg problema neravnopravnosti. Riječ je o još jednom u nizu primjera kako se Hrvate u BiH gura na marginu političkog odlučivanja, čak i onda kada bi elementarna pravednost i dosljednost u primjeni načela konstitutivnosti nalagala drugačiji ishod.
Otvori KEKS Pay
