Hercegovina je stoljećima bila neiscrpno vrelo života, ostavši do danas stjenovita postojbina hrvatskog nacionalnog i duhovnog identiteta. Hercegovina, zemlja koja sve naseli, a sebe ne raseli… čuli smo ove rečenice nebrojeno puta. Iz nje su i hajduci i uskoci, Bunjevci, iz nje je poslije oba svjetska rata naseljavana Slavonija, da i ne govorimo o Zagrebu, a ni Istra te drugi krajevi Hrvatske i šire nisu bez Hercegovaca. Svemu tome valja pribrojiti europske države, Ameriku i Australiju… Kako loša ekonomija tako i politika pod raznim režimima rasule su ih diljem svijeta, pa su tako na svoj način postali i građani nekih drugih država svijeta, brzo se privikavajući običajima zemalja u koje bi došli, ali nikad ne zaboravljajući svoje korijene i tradicije, koje, unatoč brojnim promjenama, vjerno čuvaju, piše Večernji list BiH.
Onaj tko je imao privilegij susretati se s našim ljudima koji su davnih godina otišli sa svog ognjišta zna koliko ljubavi u njima živi za tu zemlju iz koje im sežu korijeni. S koliko ponosa i prkosa govore o tom kamenu, kršu, svemu onome što je vezano uz Hercegovinu. Jedna od takvih priča dolazi upravo ovih dana iz Lipna, sela nedaleko od Ljubuškog, koja je podijeljena na društvenim mrežama i upravo pokazuje koliko je jaka veza iseljeništva s domovinom i rodnim krajem. Godine 1929. maloljetni Jozo Milićević uspijeva s putovnicom svog starijeg brata Ivana kupiti kartu za 5500 ondašnjih jugoslavenskih dinara i krenuti iz Splita brodom put Južne Amerike. Po dolasku na odredište ostaje u Urugvaju, u blizini Montevidea, ženi se ubrzo Španjolkom te radi ono što najbolje zna – održava vinograde. Umro je u 60. godini, ali u Hercegovini se ta vijest doznala godinama poslije, i to pismom. Da krv nije voda i da ljude vuku njihovi korijeni, dokazuje i Jozina unuka. Naime, ona je nedavno posjetila Lipno, selo iz kojeg je njezin djed i otkuda i ona vuče korijene. Priča o Jozi i posjetu njegove unuke objavljena je nedavno na Facebook stranici Lipna. - Evo jedne priče i stvarnosti naših Lipnjana koji su bježali od raznih diktatura ili od gladi i siromaštva kako bi se prehranili po dalekome svijetu. Nakon I. svjetskog rata sin Stojana Milićevića i Jakišin brat, naš Jozo, tada još maloljetan mladić, odlučio je dići sidro iz Hercegovine i ukrcati se na brod u Splitu. Ne znajući gdje bi brod mogao uploviti, završio je u dalekom Urugvaju u Južnoj Americi. Valja napomenuti kako su se naši ljudi znali snaći, ali ovaj put problem je bio što je Jozo bio maloljetan i nije imao papire (otišao je s papirima i putovnicom starijeg brata Ivana) - navodi se u objavi. Umro je i pokopan u Urugvaju. Bio je u braku sa Španjolkom s kojom je imao petero djece. Njegovo rodno Lipno doznalo je da je umro mnogo kasnije. - Daljina i teška vremena. Nažalost, obitelj u Lipnu nije imala nikakav kontakt te su se rođaci iz Njemačke poduzeli i stupili u kontakt s njegovom obitelji 2008. preko raznih veleposlanstava. Došli su do informacija o obitelji našeg Ivana Milićevića - navode u objavi na Facebook stranici Lipna, piše Večernji list BiH.
I tako je prošle godine dogovoren susret u Urugvaju, gdje su otišli u posjet rođaci iz Njemačke. A nakon toga, prije nekoliko dana, u posjet Lipnu prvi put došao je netko od obitelji Ivana Milićevića. Iz dalekog Urugvaja u Lipno je stigla Ivanova unuka Johanna Orsi Milićević. Dan pun emocija, zagrljaja, razgovora... Kao da su odrasli zajedno, rođaci su joj pokazali gdje su njezini preci živjeli i pokopani, kao i staru kuću gdje je rođen i živio njezin predak do svoje 17. godine te joj priredili hercegovačke specijalitete da osjeti našu i svoju Hercegovinu. - Ovakve su priče mnogih obitelji iz sela Lipna iz kojeg je netko prije, a netko poslije na slične načine odlazio u daleki svijet - od Europe, Amerike, Australije i drugih mjesta - navode Lipnjani u objavi nesvakidašnje priče.