Tekuća 2026. godina bit će upamćena po jednoj od najvrućih i najsušnijih godina u Hercegovini, čitavoj BiH i šire. No valja se prisjetiti da je u prošlosti Hercegovine bilo velikih suša koje su nanijele goleme štete u poljoprivredi, što je dovodilo i do godina gladi. Jedna od takvih bila je 1890. godina. Digitalni arhiv Širokog Brijega nedavno je objavio izvorno izvješće Općine Brda od 10. listopada te godine objavljeno u Glasu Hercegovine (broj 51.) od 25. listopada 1890. godine, piše Večernji list BiH.
U tom tekstu stoji: “Danas su tri podpuna mjeseca odkad kišu neimadosmo, usljed toga strahovita je suša zavladala. Nigdje ništa. Sve se je spržilo i sasulo. Kupusa ni kompira ni za lieka. Ovdašnji se žitelji preko zime ponajviše u tomu uzdržavaju, a s čim će sada? Svrhu biede ove, ima i druga. Crkava narod od žedje. Kod doma što su imali u čatrnjah vodu, već su izcrpali. Sada po tri i gotov po četiri sata, moraju prevaliti, dok se vode dohvata. A kako im je sa životinjom? U Privalju bunari gotov presušili. Eno s Ledinca, Rasna i iz Čalićah od Brotnja i t. d. marvu progone na Lišticu kod Širokog Briga, odakle moraju i vodu nositi za domaću službu. Pa gle! I Lištica se je sasviem smanjila. Sada dalje ne teče, nego do Šarampova, (tako nazvano groblje uz Lišticu, udaljeno od vrela za jedan dobar sat.) Narod tuguje i vruće molitve Svevišnjemu uzdiže, da im podieli dobru kišu. Ali svakako se je ove godine nad njim zla sudbina izlila. Godina rdjava, te skoro ništa jadnim brdjanim nije doniela. Jedina nam je nada u duhanu, te smo i uvjereni, da će dobrom procienom proći, i tako se možda živi izmaknuti ovomu zlu. Bog se smilovao.” U popisu stoji: X. V. Slično je bilo i u susjednom područjima u Hercegovini. No, koliko je poznato, najveća šuša u Hercegovini bila je 1917. godine, kad od 9. travnja do 7. listopada nije pala kiša!
Teško socijalno stanje
Dr. fra Andrija Nikić ističe to da je drugi uzrok teškog socijalnog stanja u Hercegovini u vrijeme Prvog svjetskog rata bio nedostatak radne snage te navodi riječi iz Spisa Provincije: “U službi Previšnjeg prijestolja i domovine nalaze nam se svi iole sposobni muškarci, dok se u potrebi dižu od pluga i motike starci i dječaci te gone na javne radnje.” Tada fra Didak Buntić piše: “Od 9. travnja do 7. listopada nije kod nas kiše i natopa bilo, a k tome je vladala silna žega. Mi smo vam u pravom smislu pogorjelci. Nije nam izgorjelo jedno selo ili grad, nego čitava zemlja, ukoliko se nije vodom, i to u neznatnoj završini, obranila. Do 7. listopada, da je tko došao, on bi mislio da iz te zemlje nigda uraditi se ne može… Proljeća ni jeseni ne imadosmo, već žarko ljeto i ljutu zimu.” Ove fra Didakove riječi nalaze se u Spisima Provincije (Hercegovačke, naravno, nap. a.) i “Kršćanskoj obitelji” iz 1917. godine (stranica 194).
Valja istaknuti to da je ovoj najvećoj suši u Hercegovini prethodila ona od godinu dana prije. Bila je zavladala velika glad pa je fra Didak Buntić od pogibelji spasio oko 17.000 djece, odvodeći ih iz gladne Hercegovine u Slavoniju i Srijem. Gladi su, osim suše, u tim ratnim godinama doprinijele i tadašnje vlasti. Uslijedila je rekvizicija žita i mesa. Dr. fra Andrija Nikić citira Ivana Kosira: “Ako je netko u selu imao žita, nije to smio drugima dati do znanja, jer je njemačka (mislio je valjda na austrougarsku, nap. a.) vojska neprestano pretresala kuće stanovnika i plijenila sve što je pronašla.”
U jednom dokumentu (pismu) pisanom u Ljubuškom 1917. piše: “Noćas, danas, kao i ubuduće kotar preko oružnika prisilno tjera ajvan, te goveda, ovce koze itd., da seljaci moradu prodati gospodi za meso, po najnižoj cijeni.” Hercegovački provincijal fra Didak Nevistić 1917. piše svim franjevcima u Hercegovini: “Seljaku se oduzima i ono malo što ima i rekvirira mu se u bescijenje i zadnji vol, krava ili ovca, samo da drugi mogu lagodnije živjeti. Stanje je našeg seljaštva, doslovno rečeno, upravo zdvojno, i ako se tomu što prije ne pomogne, naš svijet stoji pred potpunim uništenjem narodnim i gospodarstvenim. Daljnje pako podatke o rekvizicijama, dijeljenju potpora, sadnji duhana i drugim nepravdama, koje su narodu učinjene od početka rata pa do danas, treba da savjesno i bez buke sakupljate.”
Brojni sačuvani dokumenti govore o gladi u Posušju, Drinovcima, Ružićima, Međugorju, Rakitnu, Duvnu... Franjevačka klasična gimnazija bila je prestala s radom! Kruh se pravio od kljenove kore i šišarice (sjemena drače), jele se i kukuruške (ostaci klipa kukuruza)! Fra Didak je 1916. godine slutio što bi se moglo dogoditi pa se pismima i osobno obraćao predstavnicima vlasti. Fra Didak je pošao caru Karlu I. u Beč! Sa sobom je ponio sedam vrsta kruha, čime se njegovi podanici u Hercegovini hrane: sirčen, kukuruzov, karišikov, proseni, šiljev, barov kruh i kruh od kljenove (klenove) kore!
Vencelova sjećanja
Dr. fra Andrija Nikić načinio je tablicu o broju umrlih od gladi u Hercegovini tih godina na temelju matica umrlih po župama, Arhiva Biskupskog ordinarijata, arhive Spisi Provincije. U župama Blagaj, Drinovci, Gorica, Gradnići, Grude, Humac, Klobuk, Konjic, Ljuti Dolac, Međugorje, Mostar, Mostarski Gradac, Posušje, Rasno, Ružići, Široki Brijeg, Tihaljina, Vinica i Vitina ukupno je od gladi umrlo 325 osoba, od čega 1917. godine 208 osoba, 1918. godine 110, a 1916. godine šest osoba, dok je 1915. zabilježen jedan slučaj smrti od gladi (u župi Mostarski Gradac). O tome smo opširnije u Večernjaku pisali 2022. godine. Glad je vladala i u drugim župama, koje nisu navedene u tablici dr. fra Andrije Nikića. Naravno, bio je velik broj umrlih muslimana i pravoslavaca u Hercegovini tih godina gladi. Mnogi su također umirali gladni, ali glavni uzrok njihove smrti bila je neka bolest koju je glad pogoršala i ubrzala smrt. Broj umrlih od gladi bio bi kudikamo veći da fra Didak, “hercegovački Mojsije”, nije u Slavoniju i Srijem odveo 17.000 djece, među kojima oko 4000 onih muslimanske vjeroispovijesti.
Bilo je, naravno još suša, pa i godina gladi, ali malo zapisa ima o njima. Nedavno je kolegi Dušanu Musu za Večernji list BiH 85-godišnji Vencel Alpeza iz Ledica kod Gruda kazao kako se sjeća velikih suša 1950. i 1952. godine. U dijelu zapadne Hercegovine 1957. zvala se godinom gladi, a ni 1961. nije bila puno sitija. Godine 1982. objavili smo vijest o proljetnoj i ljetnoj suši na širokobriješkom (tada lištičkom) području pod naslovom “Procijenjena šteta”. Tu vijest nedavno je prenio Digitalni arhiv Širokog Brijega. U članku piše: “U Skupštini općine Lištica procijenjena je materijalna šteta od proljetne i ljetne suše, koja je trajala gotovo 150 dana. Nakon iscrpno prikupljenih pokazatelja, ukupna materijalna šteta na poljoprivrednim kulturama premašila je 180 milijuna dinara. Najviše su stradali duhan, žitarice, povrće, livade, lucerišta te voće i šume. U spomenutu svotu uključeni su veliki troškovi za dopremu vode u presahle bunare. Zbog osjetno smanjenih prinosa kultura važnih za prehranu stoke, još se ne mogu sagledati posljedice koje će nastati smanjenjem stočnog fonda.”
Slično je bilo i u drugim općinama u Hercegovini. Godine dugotrajnih suša i godine gladi trebaju biti opomena i nauk. Hrana je strateška kategorija, pa vlasti trebaju voditi puno više računa o poljoprivredi, posebno navodnjavanju. Krška Hercegovina bogata je vodotocima, ima puno više vode od pojedinih država iz kojih BiH uvozi prehrambene proizvode. Ima dovoljno i obradivog zemljišta. No negdje je zapelo, zašto i do kada?!
Otvori KEKS Pay
