Još jedna sumorna godina je za Bosnom i Hercegovinom, njezinim narodima i građanima. Ako smo za neke prijašnje opravdano mogli konstatirati kako su propuštene i izgubljene, što tek onda reći za ovu koju upravo ispraćamo.
Presuda, Izborni zakon...
Umjesto prema budućnosti, bili smo okrenuti prošlosti, energija se trošila na međusobna optuživanja i iscrpljivanja, a cijenu smo platili kroz zastoj na europskom i euroatlantskom putu, usporeni ekonomski rast i demografski deficit. Veliku ulogu u svemu tome imao je Haaški sud i njegove presude koje su, umjesto pomirbe i pravde, uglavnom donosile nove sukobe i razočaranja. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju završio je svoj rad prvostupanjskom presudom Ratku Mladiću i drugostupanjskom hercegbosanskoj “šestorki”. Ova druga je doslovno imala tragičan kraj jer se javno u sudnici otrovao general Slobodan Praljak. Sama presuda, ali i njegovo samoubojstvo, izazvali su ogorčenje, posebno među Hrvatima koji ne mogu prihvatiti kvalifikaciju “udruženog zločinačkog pothvata”. Koja uostalom u Haagu nije ni izrečena. Presuđivano je pojedincima, a ne narodu.
Bilo je pokušaja da se ova presuda iskoristi i u političke svrhe te da se čak degradira potreba izmjene Izbornog zakona BiH čije je odredbe Ustavni sud BiH proglasio neustavnima. Upravo su politički sukobi oko izborne reforme pokazali koliko su u BiH različita gledišta na budućnost zemlje. Inzistiranje na zadržavanju odredbi koje omogućavaju majorizaciju Hrvata i izborni inženjering umnogome otkrivaju viziju buduće BiH po mjeri nekih stranaka iz Sarajeva. Nepostojanje minimuma konsenzusa o tomu razlog je što BiH i u 2018. godinu ulazi s neizvjesnošću i najavom najveće institucionalne krize u postdaytonskom razdoblju. Naime, bez izmjene Izbornog zakona BiH, provedba rezultata izbora čini se nemogućom, a to onda znači potpuni kolaps institucija vlasti.
A da vlast na svim razinama ionako loše funkcionira, uvjerili smo se ove godine na bezbroj primjera. Žrtva toga su europski i euroatlantski put zemlje. Nakon pozitivne 2016. godine očekivali su se novi iskoraci na putu prema članstvu u EU i NATO. Međutim, sukobi oko Mehanizma koordinacije i odgovora na upitnik EK te otvoreno osporavanje NATO puta od vlasti RS-a, učinili su da ova godina bude potpuno izgubljena za euroatlantske integracije BiH.
Umjesto na europski i ekonomski napredak, politička energija trošena je na beskorisne rasprave o referendumima, obilježavanje Dana RS-a, kao i na otvaranje umjetnih sukoba sa susjedima. Pelješki most, priznavanje neovisnosti Kosova, igrokaz s revizijom tužbe protiv Srbije, zaokupljali su pozornost javnosti i punili novinske stupce, a da nitko ne zna zašto. Uz stvarne krize, producirane su i ove umjetne s valjda samo jednim ciljem - pridobivanja ponekog političkog boda u ranoj predizbornoj kampanji.
Istom bojom obojene su i rasprave o usvajanju i provedbi reformskih zakona. Mnoge reforme su blokirane iz čistog politikantstva pa je ambiciozno zamišljena Reformska agenda, iako podržana od svih parlamentarnih stranaka, opstruirana na svakom koraku. Dogodio nam se i potpuni zastoj u cestogradnji, a na primjeru novog Zakona o trošarinama vidjelo se kako su neki zbog stranačkih interesa spremni blokirati jednu od ključnih razvojnih komponenti države.
Stoga ne čudi što je i ekonomski rast usporen i što mladi i obrazovani ljudi u sve većem broju napuštaju BiH. U zemlji s ovakvom političkom situacijom malo tko vidi svoju perspektivu pa će, umjesto svoje domovine, mladi iz BiH graditi Njemačku, Austriju, Švicarsku... Čak i oni koji imaju posao sve su bliži trajnom odlasku iz BiH. Posljednjih mjeseci o tome najbolje svjedoče štrajkovi liječnika u gotovo svim županijama. Jedini koji ne razmišljaju o odlasku su umirovljenici, ali ne zato što im je dobro. Oni će se zadovoljiti i novim Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju, iako i o tom pitanju politika u Federaciji nije jedinstvena. Uostalom, oko čega može biti jedinstvena vlast u kojoj svatko svakoga optužuje.
Da stvar bude gora, dogodio nam se i Agrokor. Kriza najveće hrvatske tvrtke odmah se prenijela i na BiH, a o razmjerima posljedica više ćemo znati u mjesecima koji su pred nama. U ekonomskom pogledu je bilo i pozitivnih stvari, kao što je odobrenje izvoza pilećeg mesa u Europsku uniju te omogućavanje izvoza još nekih roba na ovo veliko tržište.
Ima iznimki
Nažalost, ovu godinu ćemo pamtiti i po prirodnim i drugim nesrećama koje su odnijele brojne ljudske živote. Hercegovinom su ljetos divljali požari, ali su posebno tragične bile prometne nesreće u kojima su živote gubili mnogi, uključujući i djecu. Razloge treba tražiti u prometnoj (ne)kulturi, ali i lošim cestama i starim vozilima, što je opet pokazatelj životnog i svakog drugog standarda u BiH. Mnogima vjera ostaje jedino uporište, a katolici u BiH, ali i šire, s posebnom pozornošću pratili su zbivanja oko misije posebnog izaslanika pape Franje za Međugorje nadbiskupa varšavsko-praškog mons. Henryka Hosera. Ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju već dugo izazivaju kontroverze unutar Crkve, a od misije mons. Hosera očekuje se da konačno riješi sve dvojbe, barem kada je u pitanju službeni odnos prema tom mjestu hodočašća. Čini se kako se svojevrsna apatija koja je zahvatila bosanskohercegovačko društvo prenijela i na kulturu i sport. Za razliku od nekih prethodnih godina, malo je toga čime se možemo pohvaliti u ovim oblastima u 2017. godini. Nekoliko je iznimki, poput jako uspješnih filmskih i kazališnih festivala, Mostarskog proljeća ili kazališnih i filmskih premijera. Bilo je i nagrada za bh. umjetnike izvan naših granica, ali ipak… Slično je i u sportu. Nogometna reprezentacija nije se uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, košarkaška i rukometna reprezentacija igraju po načelu “toplo-hladno”, a jedini stvarni uspjeh stvaraju pojedinci, poput odličnog tenisača Damira Džumhura koji je ušao među 30 najboljih igrača svijeta. Ukupno gledano, bila je ovo loša godina za BiH, a možda i više od toga nas treba brinuti što ulazimo u još neizvjesniju, prvenstveno zbog predizborne kampanje za koju mnogi predviđaju da će biti žešća i prljavija nego ikada ranije. Ne ponovila se.
tako je govorio Zaratustra Dejton2: Nije iznenađenje ni rezervirano stajalište Dragana Čovića, lidera HDZ BiH, koji je kratko komentirao kako će se bosanski problemi rješavati u toj državi. Ništa drugo se ne može očekivati od nekoga čiji je glavni saveznik Milorad Dodik, protiv kojega je zbog njegovih secesionističkih poteza sankcije uvela Amerika. Čović i Dodik već nekoliko godina djeluju po sistemu spojenih posuda, iako ovakva politika ugrožava odnose između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jer, koliko god se Čović javno zaklinjao u cjelovitu BiH, u stvarnosti, on podržava Dodika koji je u niz slučajeva izjavljivao kako želi odcijepiti Republiku Srpsku, koju bi, potom, ujedinio sa Srbijom. Razumljivo je da podrška Dodiku izaziva dodatno zatezanje odnosa s bošnjačkim političkim vodstvom, a posljedica je opći kaos o kojem smo govorili. Zbog toga je američka ideja o “Daytonu 2”, makar još uvijek neformalna, plan koji treba podržati jer otvara šanse za rješenje najdugotrajnije krize u susjedstvu HR.