Početkom srpnja navršavaju se 33 godine od početka krvavog fojničkog ljeta koje Hrvati u ovoj srednjobosanskoj općini nisu i nikad neće zaboraviti. Kao i posljednjih nekoliko godina, organiziranog obilježavanja godišnjice progona nema, potvrdili su nam predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata Fojnice, piše Večernji list BiH.
Ove godine nema čak ni mise zadušnice u samostanskoj župnoj crkvi jer od gvardijana i župnika fra Marija Katušića, kazao nam je, nitko nije tražio misu za poginule i ubijene.
Izostanak reakcija
I dok oni koji bi trebali organizirati obilježavanje godišnjice progona Hrvata iz Fojnice gromoglasno šute, ne sjetivši se čak ni zajedno se pomoliti za duše poginulih i ubijenih, sjećanja na početak srpnja ratne 1993. godine kod obitelji poginulih i nestalih, ali i brojnih Hrvata Fojnice koje je Armija BiH u samo nekoliko dana protjerala iz njihovih domova, još su itekako živa te će se, kao i svih ovih godina, mnogi od njih pomoliti za duše svojih najmilijih koji nisu preživjeli krvavo fojničko ljeto ratne 1993. Prati ih i osjećaj izdaje dojučerašnjih saveznika te izostanak reakcije predstavnika međunarodne zajednice, koji je trebao uslijediti prema samo nekoliko dana ranije sklopljenom sporazumu o Fojnici kao zaštićenoj sanitetskoj zoni.
Umjesto sporazumom jasno definirane intervencije, međunarodni predstavnici nijemo su promatrali kako Armija BiH protjeruje hrvatsko stanovništvo, ubija i pljačka. U povodu godišnjice progona Hrvata iz Fojnice vrijedi podsjetiti da su upravo Hrvati Fojnice i njihovo tadašnje političko i vojno vodstvo učinili sve da do sukoba ne dođe, gradeći infrastrukturu koja je Fojnicu gradila kao oazu mira u ratom zahvaćenoj BiH i središnjoj Bosni. Inženjerijske postrojbe HVO-a u Fojnici su sagradile Put spasa dug 30 km koji je središnju Bosnu, preko Uskoplja i Rame, povezivao s Hercegovinom. Bio je namijenjen svima, uključujući i stanovništvo velikih gradova poput Sarajeva i Zenice.
Za to vrijeme vodstvo muslimanskog naroda na čelu s Hasanom Čengićem fokusirano je na izgradnju aerodroma u Visokom preko kojeg bi u BiH stizali i dobrovoljci iz arapskih zemalja, svjedoče nam akteri ratnih događaja u Fojnici. Kao drugi primjer opredijeljenosti hrvatske strane da Fojnica ostane oaza mira navode uspostavu Ratne bolnice u kolovozu 1992. godine. Mujo Bulut, pripadnik Armije BiH, bio je prvi pacijent, a njoj su se uz civile liječili pripadnici i Armije BiH i HVO-a.
Treći primjer koji potvrđuje da su Hrvati jedini radili na tomu da u Fojnici rata ne bude, čak i nakon otvorenih sukoba između HVO-a i Armije RBiH u Kiseljaku koji su počeli u proljeće 1993. godine, otvorenom agresijom Armije RBiH na prostore ove srednjobosanske općine, brojni su sporazumi koju su Fojnicu trebali zaštititi od rata. Sklapani su uz posredovanje najviših međunarodnih dužnosnika u BiH, a posljednji u nizu bio je Sporazum o zaštićenoj sanitetskoj zoni. Uime Armije RBiH potpisuje ga Nihad Kamenjaš, HVO-a Branko Stanić Krepo te uime međunarodnih mirovnih snaga Philippe Morillon, zapovjednik UNPROFOR-a u BiH. Potpisivanju sporazuma o sanitetskoj zoni Fojnica, kao i svih ranijih sporazuma, nazočili su i fra Nikica Miličević, nekoliko mjeseci poslije ubijeni gvardijan Franjevačkog samostana u Fojnici, kao i Ramiz efendija Pašić, u to vrijeme glavni imam u Fojnici. Sporazum koji je Fojnici jamčio zaštitu od ratnih djelovanja i kojim je Fojnica potvrdila status zone za pomoć i zbrinjavanje svih ranjenika potpisan je 30. lipnja 1993. godine.
Ogromne žrtve
Armija RBiH prekršila ga je dva dana poslije, 2. srpnja, kada počinje s agresijom na Fojnicu, progonom fojničkih Hrvata i sustavnom pljačkom njihove imovine. Kada su predstavnici hrvatskog naroda upozorili na činjenicu da je Armija BiH prekršila sporazum o Fojnici te da je UNPROFOR dužan reagirati, predloženo im je da žene i djecu pošalju u Hercegovinu, a da se pripadnici postrojbi HVO-a predaju 3. korpusu Armije BiH. Naravno, takav prijedlog nije prihvaćen. Činjenici da su ga odbili, uz ogromnu žrtvu koju su podnijeli hrvatski branitelji, duguju svoj opstanak u Lepeničkoj dolini.
Umjesto predaje, pripadnici postrojbi HVO-a u Fojnici nastavljaju se časno boriti za svoj narod i domovinu BiH, braneći najprije prostor Lepeničke doline, a potom sudjeluju i u svim važnijim akcijama koje su dovele do prestanka oružanih sukoba u BiH. U Fojnici su tijekom rata stradala 102 hrvatska vojnika i civila, podaci su udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Prvi hrvatski branitelj koji je stradao u Domovinskom ratu s područja Lepeničke doline je Frozinko Šušnjara, dragovoljac Domovinskog rata iz Fojnice, koji je poginuo na jajačkom ratištu 8. rujna 1992. godine. Među hrvatskim žrtvama Fojnice su i gvardijan i vikar Franjevačkog samostana fra Nikica Miličević i fra Leon Migić, koji su ubijeni 13. studenoga 1993. godine.
Otvori KEKS Pay
