"Dani ponosa i slave sada blješte, sada sjaje za nas", kaže kultna pjesma Prljavog kazališta. Danas se obilježava 31. obljetnica Oluje. Povijesni dani hrvatskog naroda ostali su zapisani zlatnim slovima. Rat je završio, a ostvarena je sloboda.
Na političkom planu Hrvatska je postala suverena država, a velik broj njezinih sinova koji su je stvarali i koji su s Franjom Tuđmanom krenuli prema Kninskoj tvrđavi i drugim znamenitim mjestima, koja su postala simbolima pobjede u Domovinskom ratu, ostao je živjeti u drugoj domovini – Bosni i Hercegovini.
Prije 31 godinu postojala je nada da će svi Hrvati biti sretni i zadovoljni u svojim državama. Danas Hrvati u BiH nisu ni sretni ni zadovoljni, premda su dali nemjerljiv doprinos stvaranju i obrani obiju domovina. Prava hrvatskoga naroda i dalje se gaze, a politički predstavnici nameću mu se voljom drugih. Uskoro slijedi još jedan izborni ciklus u kojem će nam Zahiragić i njemu slični ponovno moći krojiti političku sudbinu ako to budu željeli. Budući da se to već četiri puta dogodilo u slučaju Željka Komšića, teško je pronaći razlog zbog kojega bi ovaj put bilo drukčije.
Koliko god se i sami Hrvati u BiH zgražali nad ponovnim spominjanjem Izbornog zakona i političarima koji na toj temi egzistiraju desetljećima, primajući basnoslovne iznose za svoj nerad i ponavljanje jednih te istih riječi, ponovno ćemo morati biti ujedinjeni želimo li politički opstati. To je jedna od žalosnih činjenica ove zemlje.
Narod koji je sudjelovao u oslobađanju dviju država i koji je umjerenom politikom često žrtvovao vlastite interese kako bi se sačuvao kakav-takav balans danas se nalazi u najtežem položaju u Bosni i Hercegovini.
Hrvatska diplomacija, ponajprije djelovanjem Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića – iako se ni jedan ni drugi vjerojatno ne bi složili s isticanjem zasluga onoga drugog – nastoji internacionalizirati hrvatsko pitanje u BiH. Plenković je konkretniji te uživa ugled i poštovanje u Europi i svijetu, dok je Milanović načinom govora bliži Hrvatima u BiH, a i njegove se poruke pozorno slušaju izvan hrvatskih granica. Trud je vidljiv, no ostaje pitanje je li dovoljan.
Nažalost, ono što njih dvojica dobro naprave, često nepromišljenim izjavama i potezima pokvare stranački poslušnici, među kojima ima europarlamentaraca i diplomata. Njihov glas nije snažan poput Plenkovićeva ili Milanovićeva, ali je dovoljno glasan da se Europa zapita tko predstavlja Hrvate, a da se i mi u BiH zapitamo zar, primjerice, Andrej Plenković doista ne može uza se imati kvalitetnije ljude koji će pred međunarodnim partnerima dosljedno zastupati interese hrvatskoga naroda u BiH.
Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti važno je biti ponosan, ali i svjestan koliko toga još treba popraviti u Hrvatskoj, a osobito u Bosni i Hercegovini.
Hrvatska politika s obiju strana granice nema privilegij biti sama sebi svrhom. Njezina je obveza djelovati u interesu čovjeka te graditi pravednije države i društva po mjeri poštenih i čestitih ljudi. To ne smiju biti političke floskule namijenjene samo danima ponosa i slave. To moraju biti konkretni potezi koji donose rezultate i vraćaju narodu nadu u bolju budućnost.